U petak je u Gradecu kraj Gostivara, na sjeverozapadu Republike Sjeverne Makedonije, pokopan Zenun Demiri. Imao je 88 godina, a za njim tuguje njegova brojna rodbina. No jednako je tako tužan i Imotski te svi Imoćani koji su poznavali tog dobrog, plemenitog i nadasve poštenog čovjeka.
Zenun ili, kako su ga u Imotskom od milja zvali, Zene došao je u Imotski davne 1954. godine kao 17-godišnji mladić. Odmah se „nametnuo“ Imoćanima svojom prijaznošću i gostoljubivošću.
Prvu je slastičarnicu otvorio dvije godine poslije, dakle 1956. godine, a posao i danas vodi već treća generacija njegove obitelji u Imotskom.
Duša cijelog posla, uzor urednosti i odgovornosti prema Imoćanima te u plaćanju obveza državi i gradu bio je upravo Zene.
Zahvaljujući njemu, u Imotski su dolazili i tu radili mnogi njegovi bliži i dalji rođaci, ali i susjedi iz Gradeca kraj Gostivara. Dovoljno je bilo spomenuti njegovo ime – vrata u Imotskom bila su im širom otvorena.
Imoćani, poznati po svojem profinjenom ukusu za slastice, često bi zaboravili na svoju poznatu imotsku tortu, rafiole ili druge domaće kolače, samo da bi kušali Zenine kremšnite, šampite, baklave, a ljeti i posebne vrste sladoleda.
Uvijek, ali baš uvijek, u njegovoj slastičarnici dočekao bi vas osmijeh dobrodošlice i čvrst stisak ruke majstora Zene.
Nije bilo manifestacije u Imotskom – bila ona kulturna, sportska ili neka treća – a da su organizatori, kad bi zamolili Zenu za sponzorstvo, naišli na odbijanje.
Častio je mladence, znao je kada je kojem prijatelju rođendan i slao im porciju slastica.
No, nadasve, bio je čovjek – dobar i iskren prijatelj.
Zato Imotski danas tuguje zbog odlaska toga čovjeka.
Njegove staze, itekako utabane poštenjem i imenom koje je ostavio u nasljeđe, danas slijede njegovi unuci. Oni nastavljaju raditi i živjeti u Imotskom, a suživot s Imoćanima za njih je svetinja, vrjednija i od samog posla kojim se bave.
Upravo im je taj najslađi recept ostavio Zenun Demiri Zeno.
