Bivši sudac Trgovačkog suda u Zagrebu Mislav Kolakušić odlučio je napustiti sudnicu i postati političar. Njegov prvi ozbiljni izlazak u političku arenu dogodio se 2019. godine kada je sa 7,89 posto osvojenih glasova birača izabran za zastupnika u Europskom parlamentu iz RH. Čovjek koji je u isto vrijeme želio biti predsjednik hrvatske Vlade i ministar više najvažnijih ministarstava nije se zadovoljio zastupničkom dužnošću u Europarlamentu.
Iste 2019. godine uključio se u izbornu kampanju za predsjednika RH. Izgubio je, ali za utjehu narednih 5 godina primao je plaću iz snova, koja se prema najnovijem kreće oko 10 tisuća eura.
Pred istek petogodišnjeg mandata u travnju 2024. godine, kada su već bili raspisani izbori za novi saziv EU parlamanta, Kolakušić se kandidirao za zastupnika Hrvatskog sabora i izborio mandat. U lipnju prošle godine su, međutim, održani i izbori za zastupnika u EU parlamentu. Naviknut na do tada 3 – 4 puta veću plaću europarlamentarca u odnosu na zastupnika Hrvatskog sabora Kolakušić se ponovno uključuje u izbornu utakmicu za izbor EU zastupnika iz Hrvatske. Iz legislative EU parlamenta Mislavu Kolakušiću stigao je ultimatum. Nitko ne može istovremeno biti zastupnik dvaju parlamenata, u konkretnom slučaju hrvatskog i europskog. Ako se želi kandidirati i sudjelovati u izborima kako bi obnovio mandat EU parlamentarca Mislav Kolakušić morao je podnijeti ostavku na dužnost izabranog saborskog zastupnika.
Uvjeren da je plaća europarlamentarca ipak privlačnija od one zastupničke u Hrvatskom saboru Kolakušić je podnio uvjetovanu ostavku i odrekao se dužnosti hrvatskog sabornika. Slabo je procijenio jer je sebe precijenio. Na izborima u lipnju 2024. za EU parlament nije uspio. Nezadovoljan, pred TV kamerama hrvatskim građanima poručio je “Sram vas bilo”. Dalje nećemo o Kolakušiću, ali hoćemo o propisima za izbor zastupnika EU parlamenta koji su natjerali Mislava Kolakušića da se, ukoliko želi u natjecanje za mandat EU parlamentarca, mora odreći mandata zastupnika u Hrvatskom saboru.
Da je takav propis donijela Republika Hrvatska, a nije jer to ne odgovara najvećim hrvatskim strankama, na predstojećim lokalnim izborima na pravovaljanim kandidacijskim listama za vijećnike općinskih odnosno gradskih vijeća i županijskih skupština ne bi se pojavljivale iste osobe. Analogno propisu koji je natjerao Mislava Kolakušića da se odrekne mandata saborskog zastupnika danas bismo na kandidacijskim listama za izbore 18. svibnja imali na desetine, možda i stotine osoba kojima tu ne bi moglo biti mjesto. Nitko nije Superman pa da u isto vrijeme može biti na dva, pače i na tri mjesta. Takva mistika u Katoličkoj crkvi pripisuje se, osim Bogu, samo svecima Antunu Padovanskom, Josipu Kupertinskom ili Padru Piu.
Još nije službeno dokazano, ali po svemu sudeći bilokacijsku sposobnost ima i na desetine i stotine vijećnika općinskih i gradskih vijeća koji su istovremeno vijećnici županijskih skupština, ali i zastupnici u Hrvatskom saboru. Jedan od takvih kroz protekle četiri godine bio je Miro Bulj koji istovjetnu ulogu priželjkuje još “jednu botu”. Posljednje četiri godine Bulj je vijećnički mandat u Gradskom vijeću zamijenio gradonačelničkim Sinja. U isto vrijeme je saborski zastupnik, ali i vijećnik u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije. Kroz minuli mandat u Hrvatskom saboru Bulj je u ulozi oporbenjaka bio među najaktivnijim zastupnicima. To su naročito spoznali Sinjani koji su svoga gradonačelnika rijetko viđali u gradu Sinjske alke i Gospe Sinjske, ali su zato bili svjedoci da je ne baš biranim riječima čitao lekcije vladajućima i tako podizao zidove između Sinja i centralizirane državne blagajne.
Kroz taj primjer, koji u Hrvatskoj, naravno, nije slučaj već pojava, oslikavaju se paradoksi hrvatske (ne)demokracije. Je li iluzorno očekivati da bi i Hrvatska mogla donijeti izborne propise po kojima su jedan građanin mogao obnašati samo jednu dužnost? Za dosegnuti stupanj demokratskog razvoja Hrvatske odgovor je neupitno negativan. Još će proteći puno Cetine prije nego se, eventualno, takva regulativa počne razmatrati.
