– Svako jutro za nju zazvonim staklenim zvonima, suvenirom s Woodstocka koji mi je poklonila. Stari roker sam u duši, a Nevenka je uvijek točno znala kako razveseliti ljude. Sreću je pronalazila u malim stvarima, prije svega u pomaganju drugima. Ne opraštamo se od nje, nego nastavljamo s njom. Dok god ovo radimo, ona je s nama, u svemu – govori Dražen Lukenda, koji je s Nevenkom Mardešić surađivao više od 20 godina u udruzi “Help”. Upoznali su se na terenu u Šibeniku, a prisjeća se da je imala nevjerojatan osjećaj za prepoznati potrebu u drugima.
Jučer je tiho sahranjena velika humanitarka i volonterka, žena toplog srca, borkinja za malog čovjeka. Njezini dugogodišnji suradnici još ne mogu vjerovati da je nema. Dobro pamte koliko se veselila svakoj osobi, pronalazila užitak u svakom danu i godišnjem dobu.
Poštovali su je neizmjerno, baš kao i ona njih, ali nikada je nisu doživljavali kao šeficu – za njih je to jednostavno bila Nevenka. Svoju karijeru je počela u “Zelenoj akciji” i “navukla” se na posao u civilnom društvu. Bilo joj je nezamislivo prijeći raditi u neki uredski svakodnevni posao pa je nakon stečenog iskustva stigla u udrugu “Help” gdje je provela najveći dio svoje karijere.
– Energična, prepuna ideja, otvorena za nove prijedloge, orijentirana na pomoć, na pronalaženje onih koji su u potrebi. Uvijek u akciji. Nikada nije rekla “nisam sada od volje”, imala je nevjerojatnu empatiju i znala slušati ljude – tvrdi kolegica Tatjana Dumanić.
Ističu da nije patila od protokola i normi, bilo joj je jednako važno pričati s doktorom znanosti, nekim od korisnika, suradnikom, novinarom, liječnikom. Uvijek prema svima jednaka – topla i puna razumijevanja.
– Kada imate šefa, često dolazite na posao s grčem u želucu. S Nevenkom toga nije bilo. Što god nam je trebalo bila je na raspolaganju. Slobodni dan smo mogli uvijek uzeti, jedino joj je bilo važno da se organiziramo tako da posao ne pati. Za posao je gorjela, uvijek je željela što više pružiti korisnicima – priča Adela Rajčić te nam pokazuje posljednje poruke koje su razmijenile, nevjerojatno koliko je i u najtežim trenucima mislila na druge.
– Uvijek je bila za zezanciju. Jako puno smo putovale, a s njom vam je zabava bila zagarantirana. Korisnici su je doživljavali kao prijateljicu, za njih je bila teta Nevenka. Razlika za nju nije postojala, ljude nije promatrala kroz njihovu ovisnost ili bolest. Našim korisnicima je teško prihvatiti da je više nema.
Jedan od njih je otišao na liječenje gotovo isti dan kad i Nevenka te su se dogovorili da neće odustati dok ne budu oboje bolje. Saznao je da njezina terapija ne ide po planu, a toliko je osjetljiv kada je ona u pitanju da nije uopće mogao podnijeti čuti detalje. Zamolio je jednog od naših djelatnika da mu samo pošalje znak plusa ako je Nevenka živa. Kolega mu je svaki dan slao znak plusa, sve do prije par dana, kada je, nažalost, poslao znak minusa… Bila im je i podrška i snaga, svima je teško prihvatiti da je nema – emotivno će Tijana Skelina, koja je s Nevenkom dijelila ured.
Bolest je prihvatila stojećki, u ni jednom trenutku se nije požalila jer nije voljela opterećivati druge. Kolege su joj u šali znali kazati da izmišlja da je bolesna, zadivljeni snagom s kojom je podnosila i borila se protiv teške dijagnoze. Kažu da joj je veliku podršku od samog početka pružio Andro Krstulović Opara, koji je i sam imao gotovo identičnu dijagnozu.
– U borbi protiv bolesti neizmjerno su joj značile poruke podrške koje je dobivala, to ju je dizalo. Vjerujte, njoj je to bilo važnije od novca, koji se skupio u rekordnom roku. Svi smo bili sigurni da će se izvući – kaže Tijana Skelina.
S nostalgijom gledaju posljednji video s Nevenkom snimljen u “Helpu”, prepričavaju nam koliko je voljela kremaste kolače, kako se tijekom zime radovala skijanju, kupanju ljeti, spontanim poklonima, sitnim znacima pažnje, novim prilikama, poznanstvima, životu… Kada bi bila sezona šparoga odlazila je vikendom brati ih na Šoltu, a svakoga od kolega bi u ponedjeljak dočekao stručak na stolu. Neovisno o tome koliko ih je ubrala, uvijek bi pravedno raspodijelila.
– Odbijala je bacati odjeću i hranu, općenito trošiti novac na sebe. Znali smo je zezati jer bi joj većina odjeće imala neku falingu, ali njoj je to bilo potpuno nebitno. A za druge se bacala, davala do kraja – kažu njezini suradnici, još uvijek nesvjesni da Nevenka neće ponovo doći u prostorije “Helpa”.
Među prvima je sudjelovala u europskim volonterskim projektima, a kroz njezin ured su prošli volonteri iz cijeloga svijeta. Stvorila su se tu brojna prijateljstva, veze i brakovi. Nevjerojatno je na koliko života je utjecala i promijenila ih nabolje, ne tražeći ništa zauzvrat. Kristalna kocka empatije, to je bila Nevenka Mardešić.
