Turizam nije uslužna djelatnost, ne ako se radi kako treba. Dobro odrađeni turizam je izmjena iskustava, emocija, spoznaja… Dobro odrađeni turizam onoga koji ga radi ne stavlja u podčinjeni položaj. Pružatelj usluga u takvim slučajevima, pod uvjetom da je zlatno pravilo turizma ispoštovano – autohtonost je najviša razina turizma – postaje predstavnik mjesta i kulture koje je konzument usluga došao posjetiti i iskusiti…
Koja tragično suhoparna rečenica, prepuna onoga što se popularno (kod mene doma) naziva “lažno pametni govor”….
Da je prevedemo na naši…
Ako netko doleti preko oceana u Hrvatsku, on želi da ga poslužuju Hrvati. Još bolje, ako doleti u Split, očekuje doći u doticaj sa Splićanima. S ljudima koji su odrasli i žive na mjestu u kojem rade. Zašto? Dobro, toliku razinu prevođenja na naši ipak nećemo raspisivati…
S druge strane, netko tko radi u turizmu možda ne putuje okolo. Ako i provodi slobodno vrijeme križajući mjesta s liste želja, vjerojatno ne putuje svake godine preko oceana. No kroz svoje goste može doživjeti mjesta koja možda nikada ne bi posjetio…
Tako smo i mi imali priliku upoznati mladi par koji smo kad smo ih vidjeli, zaslijepljeni statistikom, smjestili među Amerikance. Ipak je ispalo da se radi o Kanađanima. Mladi ljudi, vole vino, vole hranu, vole životinje… Vole jedno drugo. Stigli su u Hrvatsku na medeni mjesec. Dobro, to su malo naslonili na konferenciju koju je mlada dama morala pohađati zbog posla…
No prije nego vam otkrijemo mladu damu čiji će savjeti možda pomoći nekima od vaših najdražih prijatelja, želimo vam spomenuti tren u kojem smo bili 100% sigurni da pred nama stoji par koji će nakon povratka kući o Hrvatskoj imati samo riječi hvale…
Bilo je kraj svibnja, možda početak lipnja. Vrijeme je manje važno nego ljudi misle… Nije bilo gužve u konobi, mogli smo se posvetiti mladim Kanađanima. Sve je bilo odlično, mnogo pitanja, mnogo pričicia s jedne i druge strane. Kako smo i rekli, razmjena iskustava, spoznaja i emocija.
Onda je u čaše pred njih kliznula legendarna emotivno-spoznajna tekućina – prošek.
Mladi gospodin probao je i s oduševljenjem kakvo ima dijete kad mu prvi put date čokoladu rekao: “Ovo je vjerojatno Kanađanin u meni, ali meni je ovo čisti javorov sirup.”
Ta razina sreće, toliko prisustvo u trenutku, toliko uživanje u nečemu tako našem… Turizam nije djelatnost koja pružatelja usluga stavlja u podčinjeni položaj. Turizam pružatelju usluga, ako je zlatno pravilo ispoštovano, daje mogućnost da s gostima dijeli sreću, uzbuđenje i svjedoči krojenju njihovih uspomena.
Zato smo mladi par iz Kanade prvo pitali kako to da su odlučili posjetiti Hrvatsku. U tom trenu smo saznali da je dama veterinarka koja je stigla u Hrvatsku na konferenciju. Postalo je jasno da bi bilo sebično susret s toliko vedrim i predivnim ljudima, od kojih (barem) jedno ima iznimno vrijedno znanje zadržati za sebe pa smo mladu damu zamolili da s nama i čitateljima podijeli svoje iskustvo, znanje, ali i životnu priču…
Kako se zoveš, odakle si, čime se baviš?
– Moje ime je dr. Jasmine Schecter, veterinarka sam iz Montreala u Kanadi. Diplomirala sam na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Montrealu 2022. godine i od tada radim u klinikama. Trenutno sam zaposlena u klinici Royal Vet na West Islandu u Montrealu, gdje se bavimo svime – od cijepljenja i hitnih slučajeva do kirurgije i liječenja egzotičnih životinja.
– Radim opću veterinarsku praksu i imam iskustva u hitnoj veterini, dva područja koja me stalno izazivaju i nadahnjuju. Veterina nije samo moj posao – to je moja strast još otkad sam imala pet godina. Oduvijek mi je cilj bio zagovarati one koji ne mogu govoriti i pružiti im njegu kakvu zaslužuju.
Doktorica Schecter izgleda i zrači točno onako kako zamišljate djevojčicu koja skuplja ranjene životinje, liječi svoje plišane igračke i upija dokumentarce o životinjama. Doktorica Schecter sada je predivna mlada dama, no u njoj je ta petogodišnjakinja i dalje živa. Sada je samo naučila mnogo, mnogo više nego je znala prije 20 godina…
Jedan od razloga za to je vjerojatno i to što je doktorica Schecter mala lavica… I da se razumijemo, inače horoskopu pridajemo pažnje koliko i Vidovitom Milanu, no u slučaju doktorice Schecter, zvijezde su se izgleda složile kako treba…
Koja ti je najdraža životinja?
Volim sve životinje, ali ako moram izabrati omiljenu, onda je to lav. Ne samo zato što sam u horoskopu Lav, već i zato što lav simbolizira snagu i hrabrost – osobine kojima težim u životu i profesiji.
Što radiš kad ne radiš?
– Kad ne radim, najčešće sam u pokretu – vježbam u kućnoj teretani, radim jogu ili idem u šetnje u prirodu, ovisno o vremenskim uvjetima u Montrealu. Tjelesna aktivnost mi pomaže da ostanem prizemljena i puna energije, a ujedno je i moj način borbe protiv stresa nakon dugog dana u klinici.
Zašto si došla u Hrvatsku? Što je bila tema konferencije i što si naučila što bi moglo biti korisno hrvatskim veterinarima ili vlasnicima kućnih ljubimaca?
– U Hrvatsku sam došla kako bih sudjelovala na Europskom kongresu hitne i intenzivne veterinarske skrbi (EVECC), koji okuplja veterinare i stručnjake iz cijelog svijeta. Fokus je bio na najnovijim dostignućima u hitnoj veterinarskoj medicini, uključujući teme poput traume, toksičnosti, terapije šoka, intenzivne njege i novih smjernica za reanimaciju životinja (RECOVER smjernice).
– Jedan od najvrjednijih zaključaka za mene bio je naglasak na brzom reagiranju i stabilizaciji u hitnim situacijama. Naučili smo i nove protokole za hitne slučajeve respiratornih problema, koji mogu spasiti život ako se pravilno primijene. Također sam prisustvovala predavanju o upravljanju boli, gdje se isticalo koliko suptilne promjene ponašanja kod životinja – poput skrivanja ili smanjenog apetita – mogu biti znak ozbiljne boli.
– Za hrvatske vlasnike ljubimaca praktičan savjet bi bio: znajte gdje je najbliža 24/7 veterinarska hitna služba, pogotovo ako imate stariju životinju ili ljubimca s kroničnim stanjem.
Spomenula je da je dobila dosta uzoraka na konferenciji, ali i da će većina ostati u Hrvatskoj…
Kome si donirala sve što si dobila na konferenciji?
– Na konferenciji sam dobila razne uzorke medicinske hrane za životinje s posebnim prehrambenim potrebama. Budući da sam nakon konferencije nastavila putovanje i nisam mogla sve nositi sa sobom u Kanadu, odlučila sam ih donirati lokalnom azilu za životinje u Dubrovniku. Bilo mi je drago vratiti zajednici na taj način – znala sam da će hrana dobro doći životinjama kojima je najpotrebnija.
Zanimalo nas je i koliko dugo traje školovanje za veterinare u Kanadi jer je doktorica Schecter jako mlada. Ako se dobro sjećamo rekla je da je rođena 1996.
Koliko dugo treba, ako se sve ide redovnim putem, da netko postane veterinar u Kanadi?
– U Kanadi put do titule veterinara obično traje između sedam i devet godina. U većini pokrajina studenti prvo završe barem dvije godine preddiplomskog studija, iako većina završi cijeli četverogodišnji studij prije upisa na veterinu. Program Doctor of Veterinary Medicine (DVM) traje dodatne četiri godine.
– U Quebecu, gdje ja živim, obrazovni sustav je malo drugačiji – nakon srednje škole ide se dvije godine u CEGEP (što je ekvivalent prvoj godini fakulteta u ostatku Kanade), nakon čega se može direktno na veterinu (koja traje pet godina), ili se može prvo ići na fakultet. Ja sam završila dvije godine na McGill Universityju (smjer: Zdravlje i bolesti životinja) prije nego što sam upisala veterinu. Sveukupno, to je za mene bilo devet godina obrazovanja nakon srednje škole.
Dr. Schecter nije visoka (za naše standarde), a mi smo istraumatizirani veterinarskim emisijama na TV-u u kojima američki veterinari liječe krave… Prvo pitanje nam je bilo kako se ona nosi s kravama, no ispostavilo se da se mnogo češće bavi kućnim ljubimcima nego domaćim životinjama.
Liječiš pse i mačke – koje su najčešće tegobe u Kanadi? Primjećuješ li iste i u Hrvatskoj?
– U Kanadi najčešće viđamo probleme poput zubnih bolesti, pretilosti, alergija, artritisa i kroničnih bolesti (dijabetes, bubrežne bolesti), posebno kod starijih životinja. Tu su i sezonski paraziti te gastro problemi. Zadnjih godina u porastu su i anksiozni poremećaji kod pasa, posebno nakon pandemije COVID-19. Mnogi psi su razvili separacijsku anksioznost kad su vlasnici prestali biti stalno kod kuće.
– U Hrvatskoj sam primijetila dosta sličnosti, ali i više napuštenih mačaka, pogotovo u Dalmaciji. U Montrealu se većina lutalica brzo smješta u azile. Također sam primijetila da je sterilizacija manje uobičajena u Europi nego u Kanadi, što dovodi do više slučajeva bolesti povezanih s nesteriliziranim životinjama (piometra, tumori dojki, problemi s prostatom).
Koje su najčešće zablude vlasnika koje mogu naštetiti ljubimcu?
– Jedna od najvećih zabluda je da je starenje bolest – kad ljubimac postane sporiji ili gubi apetit, vlasnici često misle “to je zbog godina”. No to su često znakovi bolesti koje se mogu liječiti.
– Druga česta greška je ignoriranje promjena u ponašanju. Ako ljubimac počne skrivati se, postane agresivan ili prestane jesti, to nije “loše ponašanje” već često znak boli ili nelagode. Ključno je da vlasnici prepoznaju te znakove i potraže pomoć na vrijeme – jer što ranije reagiramo, to su veće šanse za dobar ishod.
Što većina vlasnika ne čini, a moglo bi znatno poboljšati kvalitetu života ljubimca?
– Održavanje zdrave tjelesne mase – pretilost je najčešća, ali potpuno sprječiva bolest kod kućnih ljubimaca. To znači: uravnotežena prehrana i svakodnevna fizička aktivnost. Kod pasa su to redovne šetnje i igra, a kod mačaka igračke, penjalice, čak i kratke simulacije lova. Male promjene mogu imati golem pozitivan učinak na zdravlje i dugovječnost ljubimca.
Dosta razmjene znanja… Sada je vrijeme za malo iskustava.
Posjetila si Dubrovnik, Hvar, Split… Kako ti se sviđa Dalmacija?
– Dalmacija je potpuno nadmašila moja očekivanja. Oduševila me priroda, kultura, hrana i srdačni ljudi. Ovo putovanje mi je posebno drago jer je ujedno bilo i moj medeni mjesec sa suprugom. Nakon konferencije, produžili smo boravak i uživali u istraživanju Jadrana – kombinacija profesionalnog razvoja i osobne sreće.
Koje hrvatsko jelo ti je bilo najdraže?
– Pescetarijanka sam – ne jedem meso, ali volim ribu. Lubin je bio pravo otkriće – prvi put sam ga probala u Hrvatskoj i oduševila se. Bio je jednostavno pripremljen, svjež i ukusan. Čak je i moj suprug, koji inače ne voli ribu, bio oduševljen. Postao je to jedno od naših omiljenih jela na putovanju.
Hvala vam što ste bili u Hrvatskoj na medenom mjesecu – koji trenutak ćeš pamtiti zauvijek?
– Moj suprug Zach i ja odlučili smo ostati nakon konferencije i proslaviti medeni mjesec u Hrvatskoj – bila je to savršena odluka. Najposebniji trenutak bio je posjet vinariji u Jelsi na Hvaru. Degustacija vina u intimnoj, svijećama osvijetljenoj vinskoj konobi bila je nevjerojatno romantična i jedinstvena. Naučili smo o vinima, povezali se s vinarom i stvorili uspomenu koju ćemo zauvijek čuvati.
Eto turista i eto turzima u Jelsi, na Hvaru, u Hrvatskoj…
