Što se nalazi na lijevoj ruci i najčešći je dar za krizmu ili 18. rođendan? Sigurno ste pogledom na svoju lijevu ruku zaključili da je to sat, a znate li tko i kako ih popravlja? Oni su urari, ljudi koji u tišini provode sate igrajući se s vremenom.
Priču o ovom zanatu ispričala nam je Milica Barišić, rođ. Plazibat, majka troje djece – Borne, Lenke i Leonarda – za koju se slobodno može reći da je rođena urarka.
Milica je posao započela 2. svibnja 1996. godine, ali se, kako kaže, oduvijek vrtjela po očevoj radionici. U njezinoj se obitelji prostor u kojem popravljaju satove naziva “radnja” pa tako njezini ukućani, kad se pitaju gdje je Milica, kažu: “Ma ona ti je sigurno u radnji.”
Posao je naslijedila od oca Bože Plazibata, koji je radionicu otvorio prije gotovo 60 godina, a još se uvijek nalazi na istoj adresi, u Livanjskoj 14.
– Moj je otac, nakon završene srednje škole, odradio praksu u “Tehničara”; on ima dugogodišnje iskustvo i veliko, majstorsko znanje. Vrijeme kada je on otvorio svoj obrt bile su zlatne godine urarstva – kaže Milica.
Kako je počeo vaš urarski put? Zašto ste odabrali ovaj zanat, sjećate li se možda prvog sata koji ste popravili?
– Da biste u cijelosti razumjeli priču, moram početi od “stoljeća sedmog”. Ovdje u blizini nekad je bio vrtić u koji sam išla, moja mama je radila do 15 sati, a tata bi me morao pokupiti oko 13. Onda bih ja ta dva sata praznog hoda provela s njim u njegovoj radnji, sjedeći na bančiću. Za ovaj je posao potrebno jako puno strpljenja, a mislim da sam baš u tim godinama, dok bih čekala mamu nakon vrtića, upravo to i naučila.
Budilice i zidni satovi
Od ranog sam djetinjstva bila dio urarskog života pa sam tako nekako odgojena kroz taj zanat. Kad bi me netko pitao što je potrebno za urarski posao, to je biti pedantan, uporan i temeljit. I to je ono kakva ja upravo i jesam.
Sjećam se prvih popravaka – to su bile budilice i zidni satovi. To su neke osnove koje jednostavno moraš znati, meni baš i nisu bile zanimljive, ali to je početak koji moraš svladati da bi nastavio. To je bila moja, možemo reći, pačja škola.
Što je važno za urarski posao?
– Ono što je za ovaj posao jako bitno jest mogućnost da satima sjedite sami i radite. Nama je vrlo važna lupa i pinceta, bez kojih nema urarije, a posao je kao i svaki drugi, moraš svaki dan biti na poslu da bi ga znao raditi. Tehniku učiš kroz praksu, a ako imaš dobrog meštra koji na tebe može prenijeti svoje znanje, baš kao što ja imam svog oca, onda ti je dio puta već olakšan. Ljudi često misle da je ovaj posao monoton i dosadan, ali mi zapravo uronimo u jedan drugi svijet – svijet vijaka, kazaljki i kotačića, stalno se nešto događa i mijenja.
Naša nam je sugovornica otkrila kako teče proces popravka sata, ali ono što je rekla više zvuči kao prava mala životna škola.
– Tehnika je kao i u životu – prvo morate pronaći problem, tek kad ste ga pronašli, kroz smirenost, temeljitost i pedantnost možete ga riješiti. Kad ste ga riješili, maknete ga i krenete dalje – ističe Milica.
Držite li se majstorskih pravila koje ste naučili od oca i jeste li kroz godine prakse uveli nove trikove?
– Svakako, mislim da je tajna mog opstanka to staro zanatsko znanje koje sam stekla od oca. Ono naučeno ne može se odbaciti, ono je temelj svih novih znanja i praksi. Priča o satovima samo se nastavlja. Kad je moj otac popravljao, tada su više aktualni bili mehanički satovi, a kad sam ja ušla u ove vode, dogodila se tranzicija na kvarc, no priča je ista, temelj popravka se ne mijenja.
Devedesete su bile jako teške godine za urarstvo, Švicarska je puno stvari ugasila, njihovi su brendovi stavili ključ u bravu, a odjednom su se uključili Japanci s nekim novim satovima koji su bili cjenovno pristupačniji od mehaničkog; to su bili oni kvarcni. Stvarno pogubno vrijeme, jedno se gasi, drugo se otvara, a vi se u tomu morate brzo snaći. Tada je bilo vrlo važno imati temeljito znanje o popravku mehaničkog sata jer je novi, kvarcni, zapravo bio i jednostavniji za popravak, a i s dobrim temeljima vrlo brzo smo pohvatali konce.
Svakodnevna ćakula
Danas je došlo vrijeme koje ja zovem “vrijeme supermarketa” – brzo živimo, dolazimo i odlazimo s jedne na drugu lokaciju u trenu, uzmemo što nam treba i ćao. Nekada smo za popravak sata, mi urari, uzimali po tjedan dana, a sada nemamo taj luksuz.
Danas, kao moderan urar, morate imati radnju u kojoj se vaš klijent osjeća ugodno i dobrodošlo, što se i ja trudim postići. Mi smo iz neke samotnjačke struke vrlo brzo prešli na to da smo u svakodnevnoj ćakuli s ljudima koji dođu. A stalno je netko tu, kao na traci, nekome treba zamjena baterije, nekome skratiti narukvicu, nekome zamijeniti staklo, tako svašta…
Kako su vam vaša mašta i upornost pomogle u poslu?
– Imam jedan primjer: u radnji nismo imali toalet, dijelili smo ga s cijelim ulazom. I ja sam odlučila da se to mora promijeniti pa sam tako zamislila gdje i kako u ovih svega nekoliko kvadrata uklopiti i WC. Na sreću, imala sam dobrog meštra s kojim sam u suradnji s lakoćom to realizirala. No, moram priznati, imam jedan veliki vjetar u leđa, a to su moji otac i muž. Uz njih sve uspijem riješiti. Ali ja sam jednostavno takva, neću reći da nešto moram imati pod svaku cijenu, ali ako stvari imaju logiku, onda ajmo pokušati, pa što bude.
U čemu je razlika ako sat na popravak odnesemo na prodajno mjesto ili ako ga donesemo jednom uraru?
– U svakom slučaju pametnije je otići struci, bilo kakvom uraru, mi se držimo zanata, držimo se znanja. Moramo stati iza svog posla, to je prvo i osnovno. Prodaja je nešto skroz suprotno našem zanimanju i vrlo često nemaju ljude adekvatno obučene za popravak sata, a kao što sam već rekla, potrebne su pedantnost i temeljitost. Kad je riječ o prodajnim mjestima, tu se otvorila prilika za sačuvati zanat; oni bi možda trebali imati svog majstora urara za popravke.
Je li istina da se svaki sat može popraviti ili postoje slučajevi kad ni majstor više ne može pomoći?
– Nekad ni majstor ne može ništa napraviti, ali to su slučajevi kada nedostaje dio potreban za popravak. Neke se stvari jednostavno više ne proizvode pa se najčešće zato dogodi da ni mi ne možemo ništa učiniti. No, moja je politika napraviti što god se može. Tako da se svaki sat može popraviti ako imate i sve potrebne dijelove.
Što ste naučili kroz svoj posao?
– Sat je tu da služi nama, a ne mi njemu.
Njezina je majka za nju znala reći da gdje je ostavi, tu je i nađe, a mi smo Milicu pozdravili na adresi njezine radnje u Livanjskoj 14, pa sada i vi znate gdje je možete naći.
