Alejandro Campbell je Britanac koji je u naše medije dospio nedavno nakon što je na društvenim mrežama (Tik Tok i Instagram) podijelio kratku priču o svom poslovnom pothvatu na Hvaru. Alejandrova avantura na Hvaru počela je kao ostvarenje sna, ali se brzo ispostavilo da je napravio jednu ključnu pogrešku prilikom planiranja poslovanja.
Iako su mnogi na prvu mislili da je pogreška to što nije računao na legendarnu birokraciju Zamršene Naše, problem je ipak potekao iz druge zemlje… Naravno, birokracija je također bila problem, ali kako Alejandro kaže – sve su to lekcije koje su vodile do situacije u kojoj se gospodin Campbell sada nalazi.
Željeli smo se naći s njim, pohvaliti poslovnu hrabrost, vjerojatno se skupa narugati i poslovnoj nepromišljenosti, no kada smo mu se javili, Alejandro je već bio u Albaniji.
Ipak je pristao na kratak intervju u kojem je podijelio više detalja o svom posjetu Hvaru, ali i usporedio Albaniju s Hrvatskom…
Što vas je izvorno inspiriralo da se preselite u Hrvatsku i pokrenete biznis s vodenim sportovima na Hvaru?
– Oduvijek me privlačilo more, a kada sam prvi put posjetio Hvar, očarala me njegova ljepota i uživao sam u živahnom ozračju otoka tijekom ljetnih mjeseci. Kristalno čista voda, turistički žamor i opušteni mediteranski stil života učinili su ga savršenim mjestom za pokretanje sezonskog posla. Htio sam spojiti posao sa stilom života koji volim.
Kako je vaša obitelj reagirala kad ste im rekli za planove i kakvu ste podršku ili sumnje dobili?
– Bila je to mješavina uzbuđenja i zabrinutosti. Obitelj je načelno podržala ideju – znaju da sam oduvijek bio poduzetnički nastrojen – ali bili su skeptični u vezi s vođenjem posla u zemlji čiji pravni sustav i jezik nisam u potpunosti poznavao. Ohrabrivali su me, ali su me upozorili na oprez.
Koji su bili najveći pravni ili birokratski izazovi pri pokretanju posla (dozvole, lokalna vlast i sl.)?
– Iskreno, nisam znao odakle početi. Počeo sam zvati odvjetnike u Splitu i pitati mogu li me povezati s nekim tko bi mogao pomoći na Hvaru. Nakon nekoliko poziva razgovarao sam s jednom vrlo ljubaznom ženom koja je znala za mali odvjetnički ured u Jelsi na Hvaru i stavila me u kontakt s njima. Tako je sve krenulo. Birokracija i jezična barijera ponekad su bili preplavljujući. Svaki korak zahtijevao je papire, pečate i čekanje po uredima. Dozvole za rad na moru uključivale su više razina odobrenja – od lokalne samouprave do pomorskih vlasti. Kao stranac, imao sam osjećaj da uvijek kaskam, učeći pravila tek nakon što bih ih već prekršio.
Možete li opisati iskustvo kupnje “banana boata” i što je pošlo po zlu s opremom?
– Banana boat bio je središnji dio poslovne ideje. Nisam imao veliki budžet, ali sam želio nešto kvalitetno. Da uštedim, kontaktirao sam dobavljače u Kini i nakon nekoliko razgovora naručio od jedne tvrtke koja je imala dobru reputaciju i višegodišnje iskustvo u proizvodnji vodenih napuhanaca. Kada je stigao u Ujedinjeno Kraljevstvo, bio je jako zbijeno zapakiran i odlučio sam ga ne raspakiravati, pretpostavljajući da je sve u redu – velika pogreška. Nakon transporta na Hvar otkrio sam da banana boat nije onakav kakav je obećan: na prednjem dijelu nije imao D-prstenove za vuču kroz vodu. To je bio težak trenutak i nisam znao najbolje rješenje. Dobavljači su preporučili da kupim D-prstenove zasebno i zalijepim ih posebnim vodenim ljepilom. Nakon tri tjedna prstenovi su stigli i učinio sam sve da ih pričvrstim, ali izdržali su samo nekoliko vožnji prije nego su se odlijepili. Pokušao sam ponovno, s više ljepila i dužim sušenjem – izdržali su malo duže. Nekoliko dana kasnije poveo sam jednu talijansku obitelj, sve krupne muškarce, na vožnju, trebala nam je zarada. Na jednom zavoju banana boat se počeo raspadati i Talijani su popadali u more. Njima je to bilo smiješno i uživali su, ali za mene je to bio kraj sna u koji sam uložio toliko truda u ranoj mladosti.
Postalo je jasno da je rezanje troškova na opremi bila najveća pogreška – teška, ali važna lekcija.
Gledajući unatrag, što biste promijenili, posebno u vezi s nabavom opreme ili kontrolom kvalitete?
– Da mogu ponovo, ne bih kupovao u Kini samo da uštedim nekoliko tisuća eura. Kupio bih u Ujedinjenom Kraljevstvu, s boljom kvalitetom materijala. Da, koštalo bi puno više, ali bi izdržalo cijelu sezonu i omogućilo pravi prihod. Ta jedna loša odluka koštala me posla.
Kako je incident s banana boatom utjecao na vaš odnos s kupcima i reputaciju u lokalnoj zajednici?
– Koliko se sjećam, nije negativno utjecao. Ljudi su uglavnom podržavali ono što smo radili u Jelsi. U to vrijeme na otoku nije bilo sličnih napuhanaca, bio sam prvi. Sastao sam se s tadašnjim gradonačelnikom i on je izrazio želju da razvija turizam u Jelsi, drago mu je bilo što taj posao privlači ljude na plažu i pomaže drugim lokalnim poduzetnicima. Mještani su bili znatiželjni i poželjeli mi sreću.
Koje ste financijske i emocionalne posljedice imali kada je sve krenulo po zlu i koliko vam je trebalo da se oporavite?
– To je bilo jedno od najstresnijih razdoblja u mom životu, ali ja sam takav – volim izazove i to me ne obeshrabruje. Cijeli eksperiment koštao je oko 20.000 eura iz mojih ušteđevina. S Hvara sam otišao bez ičega; sjećam se da je na računu ostalo 30 kuna koje sam podigao i kupio partnerici i sebi sladoled na trgu.
– Trebalo je vremena da posložim sve naučene lekcije. Ne žalim, jer je to bila dragocjena životna škola. Iako nisam zaradio novac, stekao sam znanje koje sam kasnije iskoristio u uspješnijim projektima.
Je li vas to iskustvo promijenilo u pogledu rizika u poslovanju, posebno na sezonskom, turistički orijentiranom mjestu poput Hvara?
– Da, naučio sam da moraš biti vlastiti najveći kritičar. Treba mnogo manje vremena trošiti na potencijalnu dobit, a više na moguće rizike. Upravljanje rizikom je, rekao bih, najvažniji dio uspješnog poslovanja. Također sam naučio da je turistička industrija surova: izuzetno naporan rad, dugi sati i bez slobodnih dana u sezoni. Sada imam veliko poštovanje prema Hrvatima koji svake godine prolaze kroz taj sezonski ciklus.
Što ste naučili o radu s lokalnom samoupravom ili zajednicom u Hrvatskoj što bi drugi stranci trebali znati?
– Puno je birokracije i treba proći mnoge korake kako bi se završile osnovne stvari. Mnoge su to odvojene službe, svaka sa svojim kriterijima. Primjer je Lučka kapetanija koja je zahtijevala pečat, a mi ga nismo imali. Sve je bilo u redu, ali nisu htjeli odobriti licencu bez našeg pečata. U Ujedinjenom Kraljevstvu ne koristimo pečate, pa me to iznenadilo. Proces se zbog toga oduljio dva tjedna dok nismo dizajnirali i naručili pečat za samo jedan dokument. Još jedna stvar je jezična barijera. Jako sam se oslanjao na tuđa tumačenja dokumenata i odluka, a da to ponavljam, angažirao bih vlastitog prevoditelja za svaki sastanak kako bih jasno razumio sve implikacije.
Od vašeg ranijeg posjeta, koje ste promjene – dobre ili loše – primijetili na Hvaru?
– Iskreno volim Hvar, to je posebno mjesto. Na prvi pogled mnogo je toga isto kao i prije 11 godina, što je lijepo vidjeti. Kad sam bio u Jelsi, većina turista dolazila je iz Mađarske, Srbije ili drugih dijelova Hrvatske. Upoznavao sam mnoge obitelji iz Zagreba na ljetovanju. Sada, međutim, primjećujem mnogo više međunarodnih turista, primjerice Amerikanaca. Bojim se da je taj porast međunarodnog turizma dodatno povisio cijene – iznenadile su me cijene života na Hvaru, čak i osnovnih namirnica u trgovinama, iako je to vjerojatno povezano i s uvođenjem eura.
Sada ste u Albaniji. Kako vam se tamo sviđa?
– Albanija me ugodno iznenadila. Podsjeća me na Hrvatsku prije 10 ili 15 godina – netaknuta, prekrasna i puna prilika. Ljudi su srdačni, krajolici zadivljujući i sve još uvijek djeluje autentično, a ne previše komercijalizirano. Planirao sam ostati tjedan ili dva, ali smo supruga i ja ovdje već mjesec dana jer je vrlo pristupačno i nudi sve što nam treba.
Imate li poslovnih planova?
– Da, uvijek. Istražujem prilike u različitim područjima, ali ovaj put pristupam opreznije. Naučio sam uskladiti strast s planiranjem i što god da sljedeće pokrenem, bit će izgrađeno na čvršćim temeljima nego moj prvi pokušaj na Hvaru. Trenutačno je jedan od mojih glavnih projekata The Open Road Club na platformi Skool.com – internetska zajednica za ljude koji žive, rade ili putuju cestom. Ideja je stvoriti središte gdje putnici, digitalni nomadi i dugoročni putnici mogu dijeliti rute, savjete i iskustva, ali i dobiti alate i smjernice kako bi njihov način života bio održiv. To je dijelom putnička zajednica, dijelom baza znanja i dijelom mreža podrške. Na mnogo načina, radi se o tome da svoje uspjehe i neuspjehe pretočim u nešto što drugima pomaže izbjeći iste pogreške i istovremeno ih nadahne da slijede vlastite avanture.
