Svoj odgovor na priopćenje Udruge policije Cetinske krajine Domovinskog rata 1990./1991., koji sam samo prenio u izvornom obliku, umirovljeni pukovnik Zdravko Škarpa zaključuje riječima:
– Preporučio bih Toniju Paštaru kada piše o Domovinskom ratu da razgovara s odgovornim sudionicima i svjedocima. Također bih vam preporučio da ne gnjavite javnost o događajima koji su se davno dogodili.
Umirovljeni pukovnik uzvraća bivšem šefu policije: ‘Koliko si novca dobio…?‘ Novinarima poručio: ‘Ne gnjavite…‘
Ne može Zdravko Škarpa da me ne spomene. Boli ga, vjerojatno, što sam ga svojevremeno, ima tome i ohoho godina, dok je na lokalnom radiju sebi pripisivao zamalo herojstvo u ulozi zapovjednika 126. brigade u akciji “Peruća” iz siječnja 1993. godine, ja u otvorenom eteru upitao:
– Kako je moguće da su se neprimijećeno i neometano Srbi vratili na Peruću?
– Kako je bilo moguće da nije primijećen odlazak s Peruće pripadnika kenijskog bataljuna UNPROFOR-a?
– Kako je moguće da nije primijećeno da su Srbi dovezli dodatne količine eksploziva, unijeli ga u kontrolnu galeriju brane i sve pripremili za miniranje brane, što su i učinili 28. siječnja 1993. godine oko 10.50 sati?
– Zašto je časnik koji se zatekao uz topničku bitnicu, nakon što je slučajno dobio informaciju da se kolona srpskih kamiona koji vuku haubice kreće u pravcu Peruće, zapovjedio otvaranje topničke paljbe na tu kolonu i zašto to nije napravio zapovjednik 126. brigade?
Nema odgovora
Na ova pitanja Zdravko Škarpa nikada nije odgovorio, ali je zato godinama na obljetnicu oslobađanja minirane brane Peruća držao monologe uzdižući sebe do nebesa. Pritom nikada ni riječi nije rekao zašto je načelnik GS OS RH general Janko Bobetko samo nekoliko dana poslije Peruće u Sinj poslao admirala Davora Domazeta Lošu koji je odlukom iz Zagreba Škarpu smijenio pod hitno, a za zapovjednika 126. brigade postavljen je Ante Kotromanović.
Škarpa se hvalio dok mu stvarni ratni akteri iz siječnja 1993. godine, pripadnici 16. domobranske pukovnije, nisu kazali “dosta” te su oni preuzeli organizaciju komemoriranja te akcije i odavanja počasti Anti Buljanu koji se 27. siječnja zaputio s Bitelića na Peruću saznati od Kenijaca što ima novoga, ali je umjesto protjeranih Kenijaca naišao na srpske vojnike koji su zapucali i smrtno ga ranili. Da je imao informaciju da su Srbi na mjestu Kenijaca, pokojni Buljan sigurno ne bi išao. O tome Zdravko Škarpa ne priča, kao ni o otimanju i masakriranju trojice s njim zarobljenih branitelja…
Osobno svjedočanstvo
Oko događaja iz treće dekade kolovoza na području Vrlike sve što nisu rekli iz policije kazao je i javno objavio umirovljeni bojnik HV-a Jurica Žitko. Ja tomu nemam što dodati osim da sam kao novinar koji je u Vrlici bio 25. i 26. kolovoza, kao i 28. kolovoza, svjedočio dijelu događaja kojima sam bio očevidac. Škarpa je u odnosu na mene toliko “korektan” da je javno negirao kako sam tijekom Domovinskog rata bio ratni izvjestitelj. Vjerojatno bi i tu ulogu htio oduzeti meni i pripisati sebi. Problem je što ga demantiraju izdanja Slobodne Dalmacije iz ratnih godina, od prvih barikada u kolovozu 1990. do “Oluje” i kasnije.
Preporučuje mi Škarpa da kada piše o Domovinskom ratu razgovaram s odgovornim sudionicima i svjedocima. Desetljećima to radim. Razgovarao sam i objavljivao priče s istinskim ratnim herojima i proslavljenim zapovjednicima. Sa Škarpom nisam, jer on u takve nikada nije spadao. Ono što se Škarpi treba priznati jest da je prvi visoki časnik JNA, major po činu, koji je u Cetinskoj krajini prešao na hrvatsku stranu. Sve drugo je posve drukčije nego što Škarpa predstavlja.