– Bog mi je dao da doživim stotu. Voljela bih da sam pet-šest godina mlađa, jer bi mi tada noga bila zdrava pa bi mogla hodati i kretati se bez ičije pomoći. Srce hoće, ali noge ne mogu. Drugo me ništa ne boli, a bez posla ne mogu – kazala nam je na početku razgovora Krunoslava Krune Pavković iz mjesta Povlja na Braču koja je okružena pažnjom i ljubavlju svojih najbližih proslavila svoj stoti rođendan.
Za nju su priredili rođendansku feštu s nezaobilaznom tortom na kojoj se isticala brojka 100 i objed za 30 uzvanika. Mnogo je bilo onih koji su noni Kruni željeli stisnuti desnicu i uz poljubac joj čestitati stoljeće života.
Dobila je ime Krune jer je rođena baš na svetkovinu Gospe od Krunice. S njom u kući živi i o njoj brigu vodi njezina Tončika, kćerka jedinica. Vršnjakinja stoljeća sjeća se mnogih detalja iz svog dugovječnog života.
U Drugom svjetskom ratu ostala je, najprije bez jedne sestre, a potom bez majke, a brata su joj ubili okupatori.
– Bila su to, sinko, teška vremena – priznala nam je naša sugovornica sa sjetom u glasu pa je nakon kraće stanke dodala kako je nastavila živjeti sa ocem, zajednički su mukotrpno radili u polju. Sadili su sve vrste kupusa, krumpir, slanutak, sočivicu, obrađivali masline i vinograde, uzgajali koze i kokoše….i tako živjeli u tim ratnim danima.
Imali su jednoga magarca koji joj se toliko urezao u sjećanje da nam je dva puta ispričala istu priču o njemu. Jednoga dana, naime, došao je njemački oficir sa zahtjevom da mu predaju magarca jer mora otići i neke stvari ponijeti do susjednog Novoga Sela.
Ona se brzo snašla, otišla je po svoju prijateljicu te su tako zajedno s njemačkim oficirom i magarcem stigli u Novo selo. Da nije bilo tako bila bi ostali bez te životinje kao i neki drugi, a ona se natrag u Povlja zajedno sa svojim magarcem vratila zaobilaznim putem, preko brda, pa je tako nadmudrila njemačkog oficira. Na taj je način uz malo lukavstva sačuvala tovara, a u tom ratnom vremenu bez njega bi život bio još teži i suroviji.
U međuvremenu se njezin otac ponovno oženio pa je, uz još jednu sestru koju je imala, dobila dvije polusestre i jednog polubrata. U tom stoljetnom vremeplovu življenja prisjetila se kako je u mladosti u župnoj crkvi vodila brigu o oltaru sv.Ante.
Poslije rata se udala, a odabranik njezinog srca bio je Vinko Pavković iz Trogira. On je došao u Povlja raditi kao zidar, planula je ljubav pa su ubrzo završili pred oltarom i jedno drugome obećali vjernost do groba. Njezino djevojačko prezime bilo je Vrsalović. Dobili su kćerku Tončiku koja je danas svojoj mami glavna uzdanica.
Supruga Krune je i u braku nastavila obavljati sve one poslove koje je ranije radila sa svojim ocem uz još veći broj domaćih životinja. Ona je držala tri kantuna kuće. Voljela je i plesti, a voljela je i psa Tučija. Bio je to njemački ovčar koji je počesto znao od kuće do polja udaljenog i po nekoliko kilometara u svojim zubima odnijeti demižanu vina ili težački alat.
Uz puno rada u braku su sagradili svoju kuću i kupili drveni brod pa je njezin muž često lovio ribu. Bila je vrsna kuharica i podjednako dobro je znala spremiti mesna i riblja jela, domaće delicije od tjestenine, voljela je jela na „savur“, brujete, variva… U uvali „Točinjak“ sagradili su malu vikendicu, a susjed i prijatelj bio im je – Mladen Delić, poznati televizijski sportski novinar i komentator.
S obzirom da su se dosta bavili poljoprivredom, imali su i jednog magarca kojemu su nadjenuli ime Mućko jer je u Povlja stigao iz Muća. I uz njega je vezana zanimljiva priča. Bio je prava turistička atrakcija jer je njezin muž Vinko često s njime zalazio u mjesto pa bi dozvolio djeci i turistima da se s njim igraju i fotografiraju.
Tako je to bilo godinama. Kada se Vinko 2003. godine razbolio odlučili su, teška srca tovara prodati u susjedni Sumartin. Međutim, nakon svega nekoliko dana tovar je iz Sumartina pobjegao novim vlasnicima i pojavio se u Povlja pred vratima njihove kuće.
To najbolje svjedoči koliko je Mućko bio odan svojim gospodarima i koliko su oni bili dobri spram njemu. Ipak, ponovno je vraćen u Sumartin. Bio je to posljednji tovar u Povljima pa je u znak zahvalnosti tim dobroćudnim životinjama bez kojih je kroz povijest bio nezamisliv život bračkog težaka mjesna vlast podigla kameni spomenik u podanku uvale.
Godine 2006.ostala je udovica, a posljednjih 13 godina s njome živi kćerka Tončika. Prije 5 godina je pala i slomila kuk.
– Iako je život bio težak i naporan bilo je puno međusobnog druženja i zajedništva. Znali smo se iskreno veseliti i malim stvarima koje su nam donosile i sreću i zadovoljstvo. Sve je lako kad si mlad – veli naša vršnjakinja stoljeća.
Po riječima kćerke Tončike stogodišnjakinja Krune Pavković ustaje svako jutru između 8 i 8.30 sati. Popije šalicu mlijeka te pojede krišku kruha s domaćim džemom. Poslije toga obavezno slijedi šalica crne kave. Nakon toga upita svoju kćerku neka joj dade nešto posla jer ne želi samo sjedit i „gubiti vrime“. S vremena na vrijeme Tončika joj donese ostatke kupusa ili druge verdure koju ona onda staračkom rukom polako nožićem usitnjava za kokoši.
Objed je u 12 sati, obavezno je juha, a nona Krune inače voli jela sa žlicom. U popodnevnim satima slijedi opet crna kava sa pokojim kolačićem. Za večeru preferira zelje i verduru te fetu sira, a na počinak odlazi oko 20 sati. Usprkos problema sa nogom sama odlazi do WC i sama se oblači. U bolnici je bila samo jednom u životu i to kada je slomila kuk. Nikakve tablete ne pije osim „brufena ili lekadola“ kada je zaboli noga.
– Moja majka nikada neće pojesti dva jaja, dvi ribice, dva komada mesa ili dvi fete sira. Uvijek samo po jedan komad. To je za nju regula i od toga pravila nikada ne odstupa – otkrila nam je Tončika.
Noni Kruni posebnu radost pričinjavaju 3 unuke Hilda, Ivana i Vinka te devet praunuka. Nitko je ne može razveseliti kao oni. Veći dio života provela je u prirodi i s prirodom pa se zdravo hranila od njezinih plodova, ponajprije raznolikom verdurom. Možda se i u tome krije tajna njezinog dugovječnog života.
– U životu je sve regula. Treba živjeti čestito i pošteno i puno raditi. Nastojte svakome pomoći i sa svakim biti u dobrim odnosima – to je recept Bračanke Krune Pavković za doživjeti stotu.
