Otišla je i Ružica Mikačić. Još jedna iz sjajne ekipe koju sam zatekla u Gradskoj rubrici “Slobodne” kad sam se zaljubila u novinarstvo davnih osamdesetih. Puna elana, dobre volje, pričljiva, susretljiva i skockana kao bombonijera, rekla bi jedna naša kolegica. Učila sam brzo uz nju i svih njih, jer je i uz puno posla bilo volje i vremena da se posvete nama, mladim neznalicama.
Njezin optimizam i vedrina koju pamtim od tada nisu je napustili ni u našim zadnjim susretima kad se kao tigrica borila s teškom dijagnozom. Padala, dizala se, vjerovala i naravno i dalje izgledala skockana kao bombonijera.
Sjećam se jednog njezina rođendana kad joj je naš zajednički prijatelj poklonio trovremenski Taft za uvijek postojanu frizuru. Divila sam joj se kako joj to uspijeva. Ona se smijala. Rekla mi je da je to samo pitanje preciznog rasporeda. Subotom frizura, nedjeljom manikura i tako dalje.
Možda će nekome od vas koji čitate ovaj dio teksta izgledati banalno i neprimjereno trenutku, ali ja je želim takvu pamtiti. Brzu, energičnu, snalažljivu, pričljivu, s postojanom frizurom i odličnim stilom odijevanja. To je ta naša ženska strana priče.
Sjajno smo se zabavili 2019. kad je nakon 42 godine novinarstva otišla u mirovinu. Nije planirala mirovati, ali je planirala imati puno više vremena za obitelj, a taman su počeli stizati unuci. A onda je presjekla jaka bol i planovi su se, nažalost, promijenili.
A o novinarstvu. Rođena je 1958. godine u Splitu, a novinarstvo je izabrala još kao gimnazijalka kad je bila glavna urednica “Srednjoškolca” koji je tiskala Slobodna Dalmacija. Ali kako ju je zanimala ekologija ipak je upisala i završila Kemijsko-tehnološki fakultet. Ali novinarstvo izabere tebe pa se uvuče u kosti, i tako je 1981. na poziv Zorana Ercega došla u “Slobodnu” i ostala.
Počela je, kao i svi, na cesti, u komunali Gradske rubrike pod vodstvom Zdravka Reića. Rasla je polako u “ozbiljnu” novinarku. U ratnim godinama pisala je o politici, pratila pregovore, naše i međunarodne, a kad se sve stišalo počela je pratiti turizam i tu postala novinar specijalist. Proputovala je gotovo cijeli svijet, pisala serijale, kritike i znala svaki detalj.
Gotovo nema ni jednog strukovnog udruženja ili organizacije u turizmu koji Ružicu Mikačić nisu nagradili ili joj dodijelili priznanje za dugogodišnje analitičko praćenje turizma.
Tako joj radnu sobu krase nagrade, povelje i priznanja HTZ-a, Ministarstva turizma, Hrvatske udruge hotelijera, Udruge malih obiteljskih hotela, Kamping udruge Hrvatske, Udruge hrvatskih putničkih agencija, Nacionalne nagrade za doprinos turizmu “Simply the Best”, nagrade Šefova kuhinja mediteranskih i europskih zemalja, nagrada Hrvatskog udruženja barmena, ali i priznanje Svjetske turističke organizacije UNWTO.
Sjetila sam se jutros riječi jednog starog novinarskog barda, isto pokojnog, da ti je vrhunac karijere kad postaneš vijest. Pa, eto. Adio, draga Ružice!
