Kad prođete pored Prime Grad, robne kuća koja je svojedobno proglašena najboljom jugoslavenskom arhitekturom, prevrnut će vam se želudac.
Ne zbog cijena, malo tko ondje i zalazi zadnjih godina, nego zbog šporkice, zapravo naslaga šporkice po kamenim pločama oko zgrade.
Ljepljiv pod pun svakojakih izlučevina i prolivenog pića, sladoleda i ostataka hrane svakako bi više pripadao raskošnom svinjcu nego gradu koji pokušava održati kakav-takav obraz pred hordama turista koji na njega nasrću.
A špokraju i njihovi i naši. Na žalost, o čistoći se mogu brinuti samo naši. Nije jasno kako neki komunalac ili gradski službenik može onuda proći i ne p(r)ozvati nekog, ne samo sa šmrkom, nego i bruškinom. Možda smo navikli.
