Ovogodišnji laureati prestižne nagrade iz Zaklade Stipana Bilića Prcića za najbolje imotske maturante otišli su zaista u prave ruke. No, prije nego što se osvrnemo na njih, kažimo nekoliko riječi o ovoj zakladi i njezinu osnivaču.
Stipan Bilić Prcić rođen je 1924. godine u Studencima pokraj Imotskog. Nakon smrti, 13. rujna 2012. godine, Zakladi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ostavio je izdašni novčani iznos i nekretninu u Zagrebu. Poznato je da je Bilić Prcić službeno najveći donator u povijesti Akademije. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a potom je studirao pravo i ekonomiju. Tijekom Drugog svjetskog rata odlazi kod brata u Beč, gdje ostaje do kraja života, uspješno se baveći trgovinom. Bio je i pučki pjesnik. Nije bio oženjen, a njegova posebna želja bila je da se oporučna sredstva doniraju za književne nagrade i potporu učenicima Gimnazije dr. Mate Ujevića u Imotskom.
Već punih dvanaest godina po dvoje najboljih učenika imotske gimnazije dobivaju novčane potpore za nastavak studija. Ova je nagrada postala vrlo popularna i izrazito stimulativna među imotskim gimnazijalcima.
Ovogodišnje laureatkinje su Lana Kelava Vrdoljak i Marta Kujundžić. Lana je maturantica Prirodoslovno-matematičke gimnazije, a Marta Opće gimnazije. Ono što krasi ove divne mlade djevojke nisu samo iznimni rezultati u dvanaestogodišnjem obrazovanju u rodnom Imotskom, već i ozbiljnost, zrelost i jasnoća u planiranju budućnosti.
– Pa da, od prvog razreda osnovne škole pa sve do danas u gimnaziji zaista ne znam za neku drugu ocjenu osim petice. Ma, nije vam to samohvala, nego kažem zbog vas, kad me već pitate, da imate i statistički podatak – veli nam simpatična Lana, dok s njom i Martom razgovaramo o ovim prestižnim priznanjima.
Evo koliko uči dnevno…
– Primala sam i neke nagrade na školskim, regionalnim i državnim natjecanjima kroz srednjoškolsko obrazovanje, ali o tome ne vodim statistiku. No, ova nagrada me i jest i nije iznenadila, ali da je ugodna – to je sigurno. Bilo je truda i rada, ja sam samo radila svoj svakodnevni posao, a potajno sam se nadala da bih mogla biti laureatkinja. Silno volim matematiku i to mi je najdraži predmet – nastavlja Lana i zatim, kao vrlo ozbiljna osoba, a ne tek maturantica, iznosi svoje planove za budućnost.
– Upisat ću Građevinski fakultet jer ima dosta matematike. Da postoji taj fakultet u Imotskom, upisala bih ga baš tu. Eto, toliko volim Imotski. Ne volim puno odlaziti od kuće. Jer kad završim fakultet, definitivno me vidite u Imotskom, na nekom radnom mjestu građevinske inženjerke. Zašto? Pa zato što je Imotski, kao i cijela Dalmatinska zagora, pravo mjesto za ugodan i antistresan život. Sve je blizu uz današnje komunikacije. Kod kuće si, radiš isti posao kao u Zagrebu ili bilo gdje, živiš od toga, a možeš i napredovati. Split je blizu, a Zagreb nadohvat ruke. Ostankom nas mladih i obrazovanih oplemenjujemo ovaj kraj koji se preko našeg rada prepoznaje. Imoćana, obrazovanih stručnjaka – liječnika, inženjera – ima diljem Lijepe naše. Oni predstavljaju Imotski i Imotsku krajinu u vrlo pozitivnom svjetlu. Tako ćemo i mi danas-sutra iz Imotskog predstavljati kraj na osebujan način.
– Pitate me koliko učim dnevno za sve ove petice? Nemojte se iznenaditi – ali mislim da sam, kada bih zbrojila sve, najmanje s knjigom! Ozbiljno. Moja vrlina je da znam rasporediti vrijeme: učiti kad se uči, a onda imaš vremena za sve ostalo. Sviram mandolinu u našem Mandolinskom orkestru, šetam se s prijateljima, pomažem roditeljima. Slobodno vrijeme provodim s obitelji, prijateljima, u šetnji. Mislim da je ova naša generacija – i ne samo kod nas – pomalo pogubljena. Nema jasnu viziju budućnosti, a imamo veliki broj mladih, pametnih i ambicioznih kolega. Bitno je da vjeruju, da shvate kako je obrazovanje temelj za sve. Ja učim oko četiri sata dnevno, redovito – i to je moj savjet. Moramo si pomagati. Nezamislivo mi je ne pomoći kolegici ili kolegi – ako treba, napišem i test. Moramo se držati zajedno – i ne samo u učenju. Volim ljude i volim pomagati – zaključuje Lana.
Preslikana priča
A priča Marte Kujundžić gotovo je preslikana. Pametna i rezolutna maturantica dolazi iz obitelji pune visokoobrazovanih članova. Njezin brat, koji sada studira stomatologiju, također je bio dobitnik ove nagrade, a već je osvojio i Dekanovu nagradu.
– I ja imam iste ocjene kao Lana – od početka školovanja pet nula. Ova mi je nagrada jako draga jer potvrđuje da sam u nečemu uspjela i da se trud isplatio. I ja jako volim svoj Imotski, ali planiram upisati Medicinski fakultet u Zagrebu. To je kod nas u obitelji već tradicija – baka liječnica, djed stomatolog, tetke isto tako, a meni je to draga struka. Razmišljala sam i o specijalizaciji već od osnovne škole – ili oftalmologija, ili plastična kirurgija. Volim kemiju, fiziku, biologiju – a najviše volim pomagati ljudima. I baš u ovoj struci mogu pomoći.
– Ljeti već tri godine radim u kafiću – volim društvo i razgovor, a i zaradim za džeparac. Spojim ugodno s korisnim. Učim otprilike dva do tri sata dnevno – ponekad više, ali sve je to redovito i bez pretjeranog “bubanja”. Učim ležerno, ali ozbiljno. A što se tiče povratka u Imotski – nisam daleko od Lane. Vratit ću se sigurno u Dalmaciju, zbog mentaliteta, klime, obitelji. Bilo to Imotski ili negdje blizu. Ako završim plastičnu kirurgiju, možda čak i neki obližnji grad – nije isključen ni neki otok. Vidite koliko tamo traže mlade liječnike, a meni je more drago – pa ćemo vidjeti.
– U slobodno vrijeme čitam, to me opušta. Dostojevskog, rusku književnost, ponešto filozofije. Vikendom izlazim s prijateljima. Igrala sam i rukomet – devet godina. Sport volim jako. Naša generacija treba više podrške, osobito profesora, jer su ovo godine koje odlučuju o smjeru života – zaključuje Marta.
Ove dvije prekrasne, vrijedne imotske djevojke uskoro će i službeno primiti ovo prestižno priznanje i zakoračiti u novu etapu života. Ne sumnjamo da će nastaviti stazama koje su tako sigurno i jasno utabale u svom rodnom Imotskom.
