J**** ti, što se ovo dogodilo s Šunjom,” zgroženo sam se upitao dok je gliser lagano uplovljavao u nekad lijepu i pitoresknu valu. Prošli sam vikend proveo kao turist u Dubrovniku. Može li se zapravo biti turist u vlastitom gradu? Bio je to jedan od rijetkih dana kad sam bio bez (previše) obaveza tako da me je supruga htjela iznenaditi. Nekoliko dana zaredom pitala me “Jesi li slobodan u subotu?” i onda još dodatno “od 9 do 3?” Da, pretpostavljate da joj skrivanje tajni nije jača strana što je vrlo često tema koju obiteljski prepričavamo i smijemo se. Presimpatično je kad nam objašnjava “nemojte ljudi ništa meni govorit, znate da ću ja sve izlajat”.
Uglavnom, tako sam se ja našao na gliseru koji je vozio prema Elafitima, na organiziranom izletu okružen putnicima koji su uglavnom stanovnici nekih drugih (većih) otoka, u ovom slučaju Emerald Isle i Irske. Vrlo brzo naš je razgovor krenuo na temu sporta, ali ne bilo kojeg, već starog nacionalnog škotskog sporta – curlinga, što je moja supruga popratila s velikim upitnikom iznad glave (samo da znate da postoji i Hrvatski curling savez).
Nije prošlo puno, a iz zvučnika su se začuli taktovi U2 i The Cranberries, tako da smo umjesto Osječkog imali Guinness, činilo bi se da smo “back home”. Uvijek me iznova oduševi kad turisti prvi put gledaju naš Grad i ta njihova očaranost prizorima: “Gle ovaj dvorac,” gledajući zidine ili “Wow, gusarski brod”, gledajući Karaku dok elegantno klizi pored nas. “Izgleda da je gore neki hotel u izgradnji, kakav krasan pogled,” komentirao je jedan turist dok smo prolazili kraj groblja na Dupcu.
Naše prvo odredište bila je Plava špilja na Koločepu, oprostite na Kalamoti tj. Kalamosu. Riječ je očigledno o vrlo popularnom mjestu s obzirom da je tamo bilo već 16 barki i jako puno glava u moru. S obzirom na moju klaustrofobiju ova je špilja donekle bila prihvatljiva, međutim nakon toga, slijedio je posjet tzv. trima zelenim špiljama. “Najmanja je ova s desne strane, nije posebno zanimljiva i zaista je jako mala,” objasnio nam je vodič.
“Srednja je šira i veća i kroz nju možete izaći iz mora, dok je ona sasvim lijevo nešto izazovnija,” dodao je. Naravno da smo mi krenuli upravo prema toj. Zamislite kao da su dva ogromna nadgrobna spomenika zajedno pala u more i pritom je na samom dnu ostao mali prostor, e, pa takva je bila stijena ispred nas. Doplivao sam do ulaza kad se odjednom pojavio jedan grmalj, veličine ragbijaša i uz široki osmijeh zaključio “ovo definitivno nije za mene”. Vjerojatno je pomislio a) ostat ću zaglavljen ili b) umrijet’ ću od straha.
Kad sam ušao u špilju, shvatio sam da su i jedna i druga točka itekako primjenjive. Nejasno sam se sjećao vodičevih riječi o ronjenju od jedne do druge špilje, ali sam pretpostavio da se on to šali. Koja kriva pretpostavka, majko moja! Na neki način je trebalo zaokrenuti tijelom da bi ti prošlo rame. Našao sam se u moru do struka dok su mi stijene dodirivale glavu s obje strane. “Osjećam se ko j****i Indiana Jones,” šapnuo sam u mene ženi. Jedini izlaz bio je dole ispod stijene i ponovno zaranjanje. Video sam svjetlo (sunčevo) s druge strane, duboki udah i plivanje prema rupi u stijeni. Našao sam se između dvije pukotine, vjerujte, nije za one koji pate od klaustrofobije. Ponovno zaranjanje i povratak širini Jadranskoga mora. Bogu fala!
Treće zaustavljanje i ujedno najveći šok, veći čak i od ronjenja iz špilje u špilju, bilo je pristajanje na Šunj, dubrovačku verziju poznate španjolske plaže Benidorm. Ako nikad niste bili na španjolskom Benidormu na Costa Blanci nemojte ni ići! Ono što je nekad bilo šarmantno ribarsko mjesto totalno je uništeno masovnim turizmom. Isti osjećaj me preplavio kad sam nakon dugo vremena ponovno došao na Šunj.
“Ono što nam je priroda dala, uništio je čovjek,” mudro je rekao jedan lokalac. Nije li tako i prekrasnoj Pasjači iščupana duša? Šunj i sve ono što je nekad bio nestao je pod hrpom pohlepe tj. nebrojenim ležaljkama. Hrpe smeća “skrivene” od pogleda izletnika, užasne, neukusne konstrukcije i općenito, totalni odmak od finoće i stila. Mjera i sklad napustili su ovo mjesto. “Ovdje smo 40 minuta”, rekao je naš vodič, na što sam oduševljeno dodao “Bogu hvala”! Na povratku prema doma upitao sam jednog Irca “kako vam je bilo?” – Veličanstveno, baš veličanstveno, tako prekrasna zemlja, samo je ova zadnja plaža bila očajno prljava,” dodao je. Eto vam ga!
