Doktorica Snježana Nakić Tošić početkom ovog mjeseca otišla je u mirovinu. Dr. Nakić Tošić je u Makarskoj ostavila neizbrisiv trag; 28 godina vodila je dermatovenerološku ordinaciju na Zelenki, liječila i spasila mnoge pacijente, a za vrijeme Domovinskog rata bila je ratni doktor u ambulanti u Unešiću. Nije nikad pomislila da će živjeti igdje drugo osim u Drnišu.
– Taj mali gradić u Zagori je bio toliko lijep da sam sve svoje prijatelje s fakulteta zvala u posjet. Svog sadašnjeg supruga sam upoznala u Makarskoj, za vrijeme jedne posjete baki, te smo 1990. otišli živjeti u Drniš gdje sam dobila posao.
Bilo nas je mnogo obitelji s malom djecom i svi smo se međusobno družili. Međutim, počeo je rat. Izbjegli smo u Makarsku, a ja sam tri godine radila u Unešiću. Dom zdravlja u Drniṣ̌u mi je omogućio specijalizaciju na koju sam krenula 1993., a kad sam 1996. završila, nisam mogla raditi kao dermatolog pri Domu zdravlja jer se u međuvremenu promijenio zakon. Bila sam prisiljena ići u privatnike. Ne samo ja, već i brojni kolege koji su specijalizirali za Domove zdravlja u to vrijeme. Nitko od nas ne bi otvorio privatnu praksu da nije morao, a ja sam 1.svibnja 1997.otvorila svoju dermatovenerološku ordinaciju. Bila sam tad jedini dermatolog od Dubrovnika do Splita.
Što je to značilo u praksi i jeste li i sada jedini dermatolog na ovom području?
– To je značilo da sam uvijek radila. I sad kad ne radim – radim. Kad odem u trgovinu ili na kavu, uvijek me netko upita mogu li im pogledati neku fleku ili izraslinu. Neke stvari ipak moram provjeriti pod dermatoskopom da bih bila sigurna. Ne znam dolazi li netko od dermatologa u poliklinike u Makarskoj, moguće da jest.
Koji su najučestaliji kožni problemi?
– Ljudi su prije najviše dolazili zbog akni i alergija, no posljednjih godina bilježimo veliki porast kožnih tumora i melanoma. Najrizičnija skupina su ljudi svijetle puti i plavih očiju, djeca do 18 godina koja su u djetinjstvu izgorjela više puta (to višestruko povećava rizik od melanoma u kasnijoj dobi), pa bih napomenula da djecu do treće godine života ne smijemo izlagati jakom suncu.
Na plažu ili u park ih treba voditi u rano jutro ili kasno popodne. Naglašavam da zaštita s visokim faktorom neće spriječiti opekotine od sunca, niti krema služi da se njome namažete, pa u podne odete na plažu. Krema je tek pripomoć koži da podnese boravak vani dulje negoli biste izdržali nenamazani. Lokalno stanovništvo još je i relativno dobro u postupanju, no turisti su najugroženiji jer u deset dana žele dobiti preplanuli ten.
Može li se melanom izliječiti?
– Mlada koža se lako reparira i bori protiv oštećenja, ali kako starimo tako se koža sve teže obnavlja i dolazi do nekontroliranog rasta stanica.
Melanom nije jedini kožni tumor, no ostali oblici nisu smrtonosni. Liječi se kao i svi tumori – ako je otkriven u početnoj fazi, uspjeh izlječenja je preko 90%. Preventivni godišnji pregledi smanjuju rizik.
Što mislite o estetskoj kirurgiji?
– Pozdravljam estetske zahvate, ali treba ih raditi s mjerom i stručno. Stav svakog dermatologa je – manje je više. Popraviti ožiljke, osvježiti lice i poneku boru izglačati je u redu, no dobna granica i mjera moraju postojati. Još na samim počecima estetske kirurgije kod nas, što je bilo prije petnaestak godina, održavale su se radionice u privatnim ordinacijama, pa je tako jednom prigodom dvodnevna radionica bila i kod mene u Makarskoj, no s estetskim dijelom rada sam prestala u koroni.
Jeste li radili estetske zahvate na sebi i koliko često ste odlazili na radionice?
– Išla sam na dermatološke kongerse po Europi i Americi najmanje jednom godišnje. Smatram da je edukacija važna i da čovjek treba učiti stalno. London, Pariz, Barcelona, Beč, New Orleans samo su neki od gradova u kojima sam bila na kongresima. U Hrvatskoj i Italiji su radionice bile i češće, a na seminare tog tipa sam odlazila nekoliko puta godišnje. Dermoabraziju, filere i sitne kozmetičko-estetske zahvate sam radila i na sebi.
Koliko ste ljudi tretirali i jeste li se ikad susreli s neobičnim oblicima alergije ili bolesti?
– Imala sam kompletnu dokumentaciju svih svojih pacijenata,no prošle godine mi je sve hakirano. Kad sam 4. listopada došla na posao dočekao me crn ekran i poruka na zaslonu da se moram javiti na neku stranicu ako želim svoje podatke. Nisam htjela pristati na ucjenu,već sam kontaktirala informatičare koji mi održavaju program.
Imala sam faktografiju rijetkih bolesti i čudnih alergija, pogotovo kod turista koji su mi dolazili u ljetnim mjesecima. Jako me pogodio gubitak cijelog mog profesionalnog rada jer to su bili kartoni pacijenata s pripadajućim slikama i takav sustav praćenja bolesti je pacijentima puno značio. Sad ne znam točno koliko je pacijenata bilo, no rečeno mi je da postoji mogućnost da se za šest mjeseci,ili nekoliko godina, otkrije ključ za taj virus i da se podaci vrate. Nadam se tome.
Prije sedam godina ozbiljno ste se razboljeli…
– lmala sam karcinom debelog crijeva. Kćer Mateja je bila moj specijalizant i vodila je ordinaciju dok ja nisam mogla. Bilo je teško, a da nije bilo kćeri bila bih prisiljena zatvoriti i ranije. Mateja sad živi u Zagrebu i radi u poliklinici Sinteza. Ne može me naslijediti jer su zakoni takvi da bih ja trebala zatvoriti, a ona otvoriti svoju ordinaciju, no uz mnoštvo građevinsko-pravnih zavrzlama to nam financijski nije bilo izvedivo.
I kćer Morena je u zdravstvu. Magistra je farmacije i radi u ljekarni Baturina u Županji, gdje živi s obitelji. Moram pohvaliti zdravstveni sustav u Županji, mjestu koje je samo 27 kilometara udaljeno od Vinkovaca, jer ima dobro organiziranu zdravstvenu skrb. Dolaze im razni specijalisti, imaju moderan rentgen i laboratorij, pa kad odem kod kćeri obavim sve pretrage. Brže je nego u Makarskoj.
Planirate li raditi i u mirovini?
– Ponuda ima, dermatologa se uvijek traži. Danas se svi opredjeljuju za estetiku jer donosi više novaca, no smatram da je ljudima važnije pomoći u očuvanju zdravlja, a estetikom se može baviti kao komplementarnom djelatnošću. Ponosna sam što je Mateja uistinu odlična u struci, čak i ako ja ponekad posumnjam u svoje znanje, zatražim savjet od nje.
Razmišljala sam hoću li prihvatiti posao u nekoj od poliklinika na pola radnog vremena, ali zasad ću se samo posvetiti obitelji,djeci, unučadi i sebi. Nikad nisam dugo odsustvovala, pa čak ni u bolesti, uvijek sam mislila na pacijente. Vrijeme za mirovinu mi je bilo još prije tri godine, ali bilo se teško odlučiti na taj korak. Hakerski napad me pogurao bliže konačnoj odluci.
Nisam nikad forsirala neku farmaceutsku skupinu, već bih propisivale proizvode u koje i sama vjerujem,a testere bih poklanjala pacijentima…
Zanimalo nas je koji su joj slučajevi ostali u sjećanju?
– Mnogo je toga, no najsmješnije mi je kad zovne neki pacijent koji je zbog neke sitnice bio prije dva desetljeća u ordinaciji,pa upita – Sjećate li me se? Ja sam onaj s flekom!
Srdačna i strpljiva, doktorica Snježana Nakić Tošić vjerojatno će i ubuduće pogledati neku fleku prodavačici u trgovini ili osip kod konobara dok čeka na kavu. Koliko god nam bilo teško što odlazi, drago nam je zbog nje jer mirovina je i više nego zaslužena. Vođena motom “pomozi koliko možeš, ali nemoj naštetiti” radila je cijeli svoj profesionalni vijek za dobrobit pacijenata. Nekih joj se teško i prisjetiti jer je tisuće njih prošlo kroz ordinaciju, ali u jedno nema sumnje – svi pacijenti sjećat će se nje…
