Sada im je već dosta, prekipjelo je Splićanima slušati nečovječno urlikanje, gledati sve te iznerede podivljale alkoholizirane, drogirane mladosti na kojoj počiva turizam pod Marjanom. Dosadila im je šporkica, izlučevine koje gosti za sobom ostavljaju gdje im padne na pamet, golotinja, bahatost, razmišljanje da u našem gradu mogu raditi sve što požele.
U nekom komunikacijskom kanalu, stvorila se fama o Splitu kao gradu kojeg treba posjetiti, da bi se u njemu legalno i jeftino uživalo u najprljavijoj slobodi. Već nekoliko godina građani su postali zarobljenici tog ludila, u kojem su žrtve svi oni koji od turističkog biznisa ne tuku svoju žuntu. A svi koji od ovakvih gostiju imaju koristi, ta splitska manjina, podvije leđa i mudro šuti.
Sprema li se španjolski scenarij?
I pere sa svog praga sva turistička, da oprostite sranja, zbog lovice koja stiže sa svakim novim gostom. Ali što je s onima ostalima koji nisu iznajmljivači? Nekim Splićanima je prekipjelo. Prije nekog vremena počela se stvarati jezgra pokreta otpora. Naglašavaju da su novoformirana grupacija, u začetku, s adresama u brojnim gradskim kvartovima. Obratili su se odvjetniku, planiraju peticiju s kojom će upoznati sva hrvatska relevantna tijela. Sprema li se u to i u Splitu španjolski scenarij u kojem su se domaći odlučili obračunati s ovakvim vidom turizma?
– Dosta nam je, shvatite, dosta nam je! Tražit ćemo da se Split vrati Splitu. Ovo nije prva takva bolesna sezona, ovo su već godine nečinjenja. Svi znamo kakav nam je grad postao. I svima nam je jasno da se tome na kraj stati neće. OK, evo nas, to je za sada jedna mala grupa koja radi na planu promjene, nadamo se da ćemo ustrajati.
Nadamo se da će nas Splićani podržati kada uskoro izađemo u javnost. Planiramo s ovim problemom i našim zahtjevima putem peticije upoznati ministarstva, vladu, premijera, predsjednika. Tražit ćemo zaštitu. Ako se to ne može riješiti na lokalnoj razini, a očito ne može, onda idemo na visoke.
Pa nismo svi iznajmljivači, i da jesmo ista stvar bi bila. Split je zarobljenik i taoc iznajmljivača, kao i ovog smrada od turista što su se ovdje došli iživljavati. Ali mi tu živimo, u tim kućama u kojima odsjedaju. U tim stanovima – apartmanima koji tu ne smiju biti, ali ih se tolerira. Mi smo žrtve bolesnog terora – kažu nam.
Evo nekoliko primjera, mada ih svi znamo na tone. I ovo ljeto stan od 30 kvadrata sa zadnjeg kata šestokatnice iz šireg centra, postaje baza grupi mladih gostiju, uvijek njih pet do šest. Vlasnik stana živi na drugom kraju grada.
Svaku noć se gosti iz grada vraćaju u zoru, kriče po hodniku, obavljaju nuždu pred vratima stanara, bacaju pitare sa cvićem koji domaći drže kao ukras. Zaboravljaju ulazne ključeve pa zvone svima, bude sve odreda. Stanari ih s jutrom nalaze pred vratima kako u rigotini, popišani spavaju. Ima već nekoliko godina da im se ovo stalno događa.
Napadi bolesnog bijesa
– Jednom od stanara prekipjelo, i on nam se priključio. Jednu noć, kaže nam, jedan od tih muškarčića cijelu noć je s balkona hukao kao sova. Drugu noć je drugi lajao i režao, imaju te neke bolesne igre sa životinjskim ulogama. Naš drugi član, čovjek kojem je prekipjelo do besvijesti, prije neki dan je kroz špijunku gledao skupinu mladih stranaca kako u stan iznad njega unose kese i kese alkoholnih pića.
Malo poslije toga počeo mu se od njihovog divljaštva tresti luster, dobacivali su se vjerojatno stolovima, sjedalicama, foteljama. To je bubalo luđački. Jedan od njih je noć poslije imao 20 minuta napad bolesnog bijesa. Nakon toga su pozaspali. Očito su alkohol i droga učinili svoje – veli nam članica grupe.
Kažu nam i kako su u međusobnom razgovoru shvatili da svi imaju isu priču. Počne nered, nakon nekog vremena zove se policija. Ljudi dođu, odrade svoj posao, odu. Ekipa se u stanu prepadne, smiri. Pozaspe. Sutra dođe nova tura gostiju. Opet dođe policija, smiri situaciju. Ekipa pozaspe. Slijedeća grupa ista priča. Unedogled tako. A vlasnik stana ne haje jer lova ide.
– Vlasnici sve ignoriraju, ne zanima ih uopće stanje dok novac stiže. Obraćali smo se svi na sve strane, inspekcijama, ovamo i tamo. Nema pomoći – kažu.
Ne preostaje im ništa drugo nego krenuti u akciju u kojoj pomoć traže od svojih sugrađana. Nadaju se da će dobiti podršku. Nadaju s da će ljudi potpisati peticiju kada s njom krenu, nadaju se da se ova mala njihova jezgra neće raspasti prije nego što krenu s konkretnim akcijama. Zato još ne izlaze vani s imenima. Među njima ima osoba koje mogu i imaju načina mijenjati stvari. Znači, uskoro…
– Uskoro. Pipremamo srž zahtjeva s kojim bismo izašli vani. Odvjetnika imamo. Sve što je trebalo do sada reagirati, u Splitu nije reagirano. Sada idemo javno u pravcu inspektorata, turističkih zajednica, županije, put vrha. Nadamo se podršci ovog našeg grada – kažu nam.
