Ako se, u četvrt stoljeća i više novinarskih razgovora s različitim profilima ljudi, nešto može naučiti – to je da se samodopadnost u pravilu ni u tragovima ne nalazi upravo kod osoba koje bi za to imale razloga. Nerado govori o tome, ne želeći se isticati, ali priznaje da je odricanje obilježilo njegovo djetinjstvo i mladost. Rezultat? U vaterpolu je osvojio sve – olimpijsko, svjetsko i europsko zlato. Istodobno, završio je Akademiju, profesor je glazbene teorije i danas radi kao nastavnik u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića. Miho Bošković otac je petero djece, u dobi od tri do 16 godina.
Ali, ne mogu svi biti Miho. Niti to trebaju. Treba li i u kojoj mjeri djetetovo vrijeme biti strukturirano? Je li dobro poticati natjecateljski duh u ranoj dobi i opteretiti ih aktivnostima?
Glazba ne smije biti imperativ
Govoreći o vlastitom primjeru, Bošković kaže kako su mu sport i glazbeno obrazovanje, od osnovne i srednje škole pa do glazbene akademije, mnogo pomogli u postizanju i razvoju koncentracije, discipline, urednosti i samokontrole.
– Glazba je prije svega radost koja oplemenjuje čovjeka. Osim što već poznavanje i uživanje u glazbi obogaćuje, pohađanje glazbene škole ima višestruke pozitivne učinke, od poboljšanja koncentracije do razvoja sposobnosti koje nemaju izravne veze s glazbom. Uočljivo je to u uspjesima koje naši učenici imaju u temeljnoj školi ili u sportovima – kaže Bošković.
Je li za upis glazbene škole, u početno-pripremni tečaj, potreban izražen talent za glazbu? Je li uopće nužno imati sluha?
Sluh jest jedan od osnovnih preduvjeta za bavljenje glazbom i stoga, naravno da radimo procjenu pri upisu. Međutim, ustrajnim se radom mogu steći glazbene sposobnosti, odnosno sluh se može razvijati uz određene preduvjete. Imali smo đaka koji nisu imali pretjerane vokalne sposobnosti, ali su bili sjajni instrumentalisti.
Koliko od upisane djece, u konačnici završi osnovnu glazbenu školu?
Nemam statističke podatke, ali sam uvjeren da 90 posto upisanih ide do kraja osnovne. Svatko se nađe u nekoj krizi i u tim se slučajevima obraćamo roditeljima sa savjetom da pokušaju motivirati djecu da završe ono što su započeli. Bavljenje glazbenom ne smije biti imperativ, ali ako uzrok želje za odustajanjem nije sama glazba, nego su to, naprimjer, školske obveze, savjetovao bih da roditelji pokušaju s djecom naći rješenje. I tu se uče koliko je organizacija vremena važna.
Iako to nije razlog za pohađanje glazbene škole, čudno je da se ta svjedodžba uopće ne vrednuje pri upisu u srednju.
Nekad je to bilo drugačije. Nije dobar sustav u kojem se malo ili nimalo ne vrednuju završetak glazbene škole ili bavljenje sportom. Poznato mi je da kolege sportaši u Americi, nakon završene škole, imaju prednost pri zapošljavanju i već u početku preskaču nekoliko stupnjeva u sustavu napredovanja, jer se zna da su timski igrači i imaju razvijene organizacijske i druge sposobnosti.
Što bi biste rekli, koji postotak učenika se nakon završene glazbene škole profesionalno bavi glazbom?
Petnaestak učenika, ili oko 30 posto onih koji su upisali ili završili nižu, upiše i srednju glazbenu školu. Ostali se često učlanjuju u folklorni ansambl, glazbene sastave, zborove ili se na druge načine nastavljaju, bar za svoju dušu, baviti glazbom.
Svojedobno je naš doktor znanosti u polju kineziologije ukazao na pogreške u sportskom odgoju i trenerima poručio da se previše posvećuju natjecateljskim kategorijama, a zanemaruju ostalu djecu koja nemaju te kapacitete ili ambicije. Upozorio je kako će se samo jedan posto od sve djece u našim sportskim klubovima u gradu, na ovaj ili onaj način, u odrasloj dobi profesionalno zadržati u sportu, a svrha tih klubova trebala bi biti da ostalu djecu zadrže u rekreativnom sportu.
U Hrvatskoj je uistinu prisutan veliki problem u sportskom amaterizmu. Imao sam priliku dio sportske karijere i života provesti u Mađarskoj. Suprotno očekivanjima, kod njih nije prisutan problem pretilosti djece u tolikoj mjeri kao kod nas, a daleko su ispred nas kad je u pitanju položaj amaterskih sportova. Profesionalni sport je jako važan i posve je razumljiva ambicija profesionalnih sportaša za postignućima i odlaskom na Olimpijadu. Ali, mnogo je važnija šira slika – briga o zdravlju djece i svim kategorijama stanovništva. Zbog toga, treba ulagati u amaterske klubove. U brojnim europskim zemljama postoje i poluprofesionalni klubovi. Tko više ulaže u sport i kulturu, manje mora trošiti u zdravstvo. Kad bi se sad krenulo u strateško planiranje, za deset godina bismo imali sasvim drugačije statističke podatke o zdravstvenom stanju stanovništva. Nažalost, najčešće se na stvari gleda kratkoročno. I tjelesni odgoj je slabo zastupljen u svim školama, a uvjeti za taj predmet su slabi. Mislim da bi taj predmet trebali raditi nastavnici kineziologije u svim uzrastima. Nije se nužno opterećivati ocjenama. Isto tako mislim da bi više trebalo uključiti nastavnike glazbenog odgoja u škole radi boljeg nastavnog programa, sve u korist učenika.
S mjerom, i kad su ambicije u pitanju
Pridaje li se dovoljno pažnje djeci koja nisu u natjecateljskoj kategoriji u glazbenoj školi?
Postoje djeca koja su talentiranija. Bilo bi nepravedno ne pružiti im mogućnost napredovanja i odlaska na natjecanja. Svaki će profesor procijeniti mogućnosti svog učenika, kao i uloženi trud. Ako se ne vježba dovoljno, ne možeš očekivati da ćeš ići na natjecanje. Mislim da nitko u tome nije oštećen. Natjecanja u glazbi su više subjektivna stvar i osobno bih više stavio naglasak na održavanje koncerata, gostovanja i zajedničkih projekata učenika glazbenih škola.
Što s djecom kojima je natjecateljski duh odbojan? I gdje je granica između zdrave i nezdrave ambicije?
U svemu je potrebna mjera, pa tako je i s ambicijama. Važno je unutar obitelji postaviti stvari na pravi način. Temeljna škola je najvažnija obveza, a onda idu glazbena škola i treninzi.
A, kako to postaviti?
Nisam pobornik ekstremne stege, kažnjavanja djeteta zabranom treniranja mjesec dana zbog jedne trice niti ideje da je sport važniji od obrazovanja. Dobrodošla je logistička pomoć roditelja, a najvažnije je usmjeravanje djeteta. Sportska karijera jednom će završiti.
Kao primjer bi se mogla uzeti i Vaša priča.
Ne volim previše o tome govoriti, ali mogu reći da je bilo potrebno dosta odricanja. Može se i školovati i pohađati glazbenu školu i trenirati. Može se! Sve drugo je izgovor, osobito danas kad je daleko više mogućnosti. Lakše je kad imaš želju, motiv i svijest o tome da te samo ekstremno odricanje može dovesti do cilja kojeg si zamislio. Čitavu srednju školu sam putovao iz Cavtata, zbog škole i treninga cijeli dan bio u gradu, hranio se u studentskoj menzi. U obitelji sam naučio da je sport koristan i važan, ali na prvom mjestu bilo je školovanje. Moralo se steći neko zvanje. Odrekao sam se mnogočega, ali sam u konačnici nagrađen.
Kojih se nastavnika s radošću sjećate?
Glazbeni sam teoretičar, sviram klavir, a imao sam sreću da sam u deset godina niže i srednje glazbene škole imao dvije profesorice koje su me odredile, potakle me na ljubav prema glazbi i daljnje školovanje. To su Margita Cetinić, profesorica teoretskih predmeta, i Mariza Petrić, moja profesorica klavira. Bio sam blagoslovljen što su upravo one obilježile čitav taj moj put.
Trenere treba platiti
Djeci se danas nudi mnogo različitih aktivnosti, osobito sportskih. Koje su im slabe točke?
Otac sam petero djece koja su prošla različite sportove. Temelji problem su neadekvatno plaćeni treneri. Manje-više svima je to drugi posao. Kako bi se netko značajnije posvetio trenerskom poslu, to bi mu trebao biti osnovni posao. Koliko vidim, u mnogim našim klubovima je sve to,… Pa, niti poluprofesionalno. Djecu se često usmjerava na individualni rad, što je po meni promašena priča, jer oni najbolje funkcioniraju u kolektivu. Usto, možemo pričati i o infrastrukturi. Nakon tolike tradicije atletskog kluba, napokon se uređuje tartan staza. Nemamo natkrivene teniske terene. Da ne govorimo da postoji potreba za još jednim natkrivenim bazenom.
U Skandinaviji svako selo ima bazen, u Švedskoj je plivanje važan dio školskog kurikuluma.
U Slavoniji se zadnjih godina izgradilo desetak bazena. To nije vezano samo uz vaterpolo. Učenici bi dio Tjelesnog odgoja trebali odraditi na bazenu. Poražavajuće su brojke školske djece za koje se na provjeri plivačkih sposobnosti utvrdilo da ne znaju plivati sa sedam godina. Ne krivim roditelje, jer možda nemaju vremena ili nemaju sposobnosti, ali netko ih treba naučiti. Dubrovnik je tu u mogućnosti mnogo više učiniti.
Koliko je aktivnosti za djecu dosta?
To je jako važno pitanje. Ako se djecu uključi u previše aktivnosti, oni će početi ‘odrađivati‘ sve a da pritom neće uživati. Uz glazbenu školu, moguće je uključiti još samo jednu sportsku aktivnost. U suprotnom, svakoj će se moći posvetiti polovično. Takav se pristup pretvori u životni stil nezdravog automatskog odrađivanja obveza.
Boris Jokić je postavio pitanje – zašto djeci pretjeranim strukturiranjem vremena krademo dosadu, jer se iz dosade rađa kreativnost.
Istina, važno je da imaju vremena za sebe. Samo da to vrijeme ne provedu na mobitelu. Mislim da su nove generacije mladih možda kvalitetnije osobe od nas, ali imaju teškoća s koncentracijom zbog neprekidnih i prekomjernih podražaja. Upravo u tome sport i glazba pomažu.
