SDP-ova Ivana Marković, dugogodišnja gradonačelnica Supetra na Braču, opisala je splitski autobusni kolodvor preko kojeg je prolazila na putu prema Zagrebu.
– Danas sam iz Supetra išla za Zagreb. Avion s Brača je na moju žalost rasprodan. Kako mi se nije dalo prolaziti agoniju ukracaja sa vozilom ostala je najlogičnija varijanta: trajekt pa bus iz Splita. Na prvi pogled – ništa posebno. Pet sati vožnje, poznata ruta.
Ali svako ljeto isto: odlazak s otoka u srcu turističke sezone više je nalik avanturi nego normalnom putovanju. Kako ono kažu “neopterećeno ljeto”. Ma da!
Supetarska luka već ujutro prepuna. Našu liniju drže samo tri trajekta koja stalno voze, tisuće ljudi, gužva, pritisak. I svi znamo da sustav drži samo zahvaljujući posadi koja “gura” sezonu na mišiće. I dovitljivosti nas koji to moramo biti.
U Splitu, kolodvor. Bus još nije stigao. Nema hlada, peroni bez nadstrešnice. Na šalteru velika nervoza.
– Oznake mi se čine da su još iz doba Jugoslavije kada je ovaj prostor sa lukom u blizini bio na vrhuncu. Bus mi je trebao ići u 12:30 i otišla sam pitati na šalter koji je peron. Na šalteru starija gospođa na moje pitanje (u prostoriji u kojoj je bio veliki žamor) “gdje staje bus u 12:30 za Zagreb” odgovorila sa pitanjem koje naravno nisam čula. Kada sam upitala “molim” naravno da sam dobila mrki pogled, i žena je onako bijesno, pritisnula botun mikrofona i pitala “gdje idete”. Na to sam odgovorila i uputila me na taj peron 5.
Promislila sam a nije ni ženi lako koliko ovakvih pitanja dobije. Ali to joj je i posao i zaključim da sam dobro prošla i promislili neke stvari se nikad ne mijenjaju koliko god se hvalili da smo “turistička zemlja”.
Turisti i nešto malo naših ljudi s kuferima lutaju, traže informacije. Šoferi su jedini koji strpljivo odgovaraju. Oko mene smeće, kladionice, razbijena stakla, miris masnoće iz fast fooda upitnih sanitarnih minimuma. Sve u svemu otužna atmosfera jednog od najfrekventnijih mjesta turističke zemlje drugog grada po veličini u zemlji, u županiji koja je prošle godine imala 20 milijuna noćenja.
Taj kolodvor je metafora naše Dalmacije. I turizma koji nam je pao u ruke. Ili u prostor. Kako hoćete.
S jedne strane postoji želja za modernizacijom jer od nas turizam to očekuje do druge strane, one stvarne očekivanja infrastrukure, političkih i društvenih odluka, procesa privatizacija koja nikada neće raspetljati neke odnose. I svi mi imamo takav kolodvor.
Podsjetio me na Knjigu o jugu Jurice Pavičića. On piše o Mediteranu kao prostoru nedovršene modernizacije, ubrzane gentrifikacije, industrijski opustošenom prostoru osuđenom na stalne početke. To je i moj doživljaj Dalmacije danas. Sve je sezona. Sve je improvizacija. I svi mi – otočani, radnici, građani – stalno se snalazimo.
I baš tamo, na tom razbijenom kolodvoru, s torbom u ruci, osjetila sam ono što mislim već dugo: Dalmacija je ljeti dobra svima ali se u nju ne ulaže, iz nje se samo uzima. Jer oni dolaze i odlaze pod rotirkama i službenim gliserima. A zimi ionako ne dolaze.
Turizam se koristi kao izgovor, ali istina je da nas izostanak stvarne strategije guši. Nemamo ni brodove, ceste, kolodvore, a kamoli sustav koji može izdržati pritisak sezone bez da iscrpljuje ljude. I to nije pitanje turizma nego političkog izbora.
Jer kako ćemo graditi budućnost, ako ni početak puta nije normalan? Ali šta ja pričam o budućnosti mi smo ionako zapeli u ‘45-toj.
“Taj kolodvor je metafora naše Dalmacije” Taj kolodvor je metafora naše Dalmacije. I turizma koji nam je pao u ruke. Ili u prostor. Kako hoćete. S jedne strane postoji želja za modernizacijom jer od nas turizam to očekuje do druge strane, one stvarne očekivanja infrastrukture, političkih i društvenih odluka, procesa privatizacija koja nikada neće raspetljati neke odnose. I svi mi imamo takav kolodvor. Podsjetio me na Knjigu o jugu Jurice Pavičića. On piše o Mediteranu kao prostoru nedovršene modernizacije, ubrzane gentrifikacije, industrijski opustošenom prostoru osuđenom na stalne početke. To je i moj doživljaj Dalmacije danas. Sve je sezona. Sve je improvizacija. I svi mi – otočani, radnici, građani – stalno se snalazimo. I baš tamo, na tom razbijenom kolodvoru, s torbom u ruci, osjetila sam ono što mislim već dugo: Dalmacija je ljeti dobra svima, ali se u nju ne ulaže, iz nje se samo uzima. Jer oni dolaze i odlaze pod rotirkama i službenim gliserima. A zimi ionako ne dolaze. Turizam se koristi kao izgovor, ali istina je da nas izostanak stvarne strategije guši. Nemamo ni brodove, ceste, kolodvore, a kamoli sustav koji može izdržati pritisak sezone bez da iscrpljuje ljude. I to nije pitanje turizma nego političkog izbora.
