Sinj, uoči blagdana Velike Gospe, pretvorio se u vrelo života, vjere i tradicije. Ulice su bile preplavljene ljudima, terase kafića odzvanjale pjesmom i smijehom, a iz parkova i dvorišta širio se miris pečenih odojaka i janjaca.
Dok su se večernji sati provodili u veselju i druženju, pravi val hodočasnika počinje pristizati tek u ranim jutarnjim satima – bosi, pješice, iz svih krajeva Hrvatske, pa i šire, s istim ciljem: pokloniti se pred Čudotvornom Gospom Sinjskom.
Vjernici su joj se kroz povijest utjecali u nevoljama i teškim vremenima, nazivajući je kraljicom Hrvata i najvjernijom odvjetnicom Hrvatske. Na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, Sinj, jedno od najvećih marijanskih svetišta u zemlji, postaje središte pobožnosti i zahvalnosti.
Već u prvim satima dana crkva i gradske ulice postaju pretijesne. Zornica u 4 sata okuplja one najranije, dok se u 7 sati na Starome gradu služi zavjetna misa, čuvajući uspomenu na oslobođenje grada i Gospinu zaštitu. U 9:30 iz crkve kreće svečana procesija s Gospinom slikom, nošena na ramenima alkara, vojnika, vatrogasaca, redovnica, članova udruga branitelja i djevojaka u narodnim nošnjama.
Uz molitvu, Sinj u ove dane slavi i zajedništvo za stolom.
Kod svoje pečenjare u parku, znojem orošenog čela i s osmijehom domaćina, mesar Nikša Levantin okreće ražanj na kojem se peče odojak.
– U ponudi imam odojak i janjetinu, sve svježe i domaće. To je tradicija bez koje se Velika Gospa ne može zamisliti. Moj otac bio je jedan od prvih sinjskih mesara – u njegovu čast nogometni klub Junak ima mural – priča Nikša dok vatra pucketanjem potvrđuje njegove riječi.
U blizini, među prolaznicima koji zastaju pozdraviti ga, Tomislav s ponosom govori:
– Ono što Veliku Gospu čini posebnom je spoj tradicije i pobjede Sinja nad Turcima. Ovih dana Sinj je, mogu reći, centar svijeta. Veliko poštovanje za sve hodočasnike – i sam sam jedan od njih.
Za Ivicu, kojeg zatičemo kako s prijateljima razrađuje plan nabavke pečenja za sutrašnji ručak, tradicija ima okus:
– Veliku Gospu ne mogu zamisliti bez janjetine.
Na trgu, među mnoštvom koje preplavljuje grad, Tara, Marta i Sara snimaju fotografije i smiju se dok promatraju prolaznike.
– Ne možemo zamisliti Veliku Gospu bez ovoliko ljudi i ovakvog slavlja. Mise i hodočašća – to je ono što Sinj čini posebnim.
U polumraku jednog od kafića susrećemo Ivanu, koja nazdravlja sa svojim prijateljicama.
– Došla sam nekoliko dana ranije. Fascinira me koliko je ljudi ovdje. Već sam bila na hodočašću u srijedu – doista je prekrasno.
U parku, u sjeni dima iz pečenjare, Jure i Ivan, mesari s dugogodišnjim iskustvom, neumorno okreću ražnjeve.
– Ovdje smo već 26 godina i spremni smo ispeći koliko god treba. Kad mi stanemo, naša će djeca nastaviti – govore dok vatra ispod mesa svijetli njihovim ozarenim licima.
Sinj uoči Velike Gospe i u prvim satima blagdana nije samo svetište – on je živi mozaik vjere, zahvalnosti, pjesme i okusa. Noći su ispunjene radošću i susretima, jutra tihom molitvom i zavjetima. I dok zvona s crkve naviještaju blagdan, cijeli grad diše jednim srcem – srcem stoljetne tradicije.
