Metković, 40 stupnjeva u zraku, još bar 60 iznad ražnja, a termometar? Pokleknuo. Ali narod nije. Jer kad dođe blagdan svetog Ilije u Metkoviću se zna red: sveti Ilija gori s neba, a janjetina s ražnja! Kao što kaže stara neretvanska poslovica:
“Bez derneka i mlade janjetine – to ti nije Ilija, nego običan vrući ljetni dan.”
I tako je svake godine grad oživi, stolovi se prostiru, ražnjevi se okreću kao da ih vuče gravitacija tradicije. A cijena? Eee, cijena boli. Kažu da je kilo janjetine skočila preko 40 eura. Danas je čak 45 eura. Toliko piše na štandovima.
Ali koga briga kad “miris dima i masti” sve pretvara u čisto slavlje? Pa Ilindan je samo jednom godišnje.
Dalmacija i janjetina su ljubav koja ne pita za inflaciju, ni za vremenske uvjete. To je svetinja. A dokle god ima vatre, vina i volje, janjetina će biti glavna zvijezda svakog pravog dalmatinskog derneka.
Barba Mate, čuvar recepta za savršeno hrskavu koricu, samo odmahne rukom:
-Sinko, to ti je Ilija! Janjetina mora bit, pa makar za nju dali i zadnji euro.
Znoj kapa niz čela, pivska pjena se topi brže od sladoleda, ali janjetina nestaje s tanjura. U tren oka nema više ni rebara, ni buta, ni kože pa ni ono zadnje malo masnoće što svi kao neće, a svi ipak uzmu. Traži se još kkoji komad kruha za pomazat.
Jer sveti Ilija možda tjera oblake, ali u Metkoviću tjera i apetit ravno prema ražnju na metkovskoj rivi gdje s Neretve pomalo pirka vjetar i rastjeruje vrućinu.
A dokle god ima vatre, naroda s voljom i janjetine na ražnju, Sveti Ilija će se u Metkoviću slaviti kako Bog zapovida: uz omašćene brke, pjesmu i pokoju čašu hladnog piva ili gemišta.
Jer što je svetac bez naroda, a narod bez janjetine? Samo običan i vruć ljetni dan 20. srpnja.
