Prošlo je 13 dana otkad je Day Antunović, poznata novinarka splitskog HRT-a, na Facebooku objavila kako će u hrvatskim ljekarnama do sredine kolovoza vladati nestašica Nakoma, lijeka koji koriste oboljeli od Parkinsonove bolesti. I ona je među njima. U dvije napisane rečenice: “A samo dva dana bez njega… ne možete pojmiti što se s mojim udovima događa. Koji Touretteov sindrom…”, sabrala je svu nemoć ljudi koje nedostatak ključnog lijeka dovodi u dramatičnu situaciju. Iz nje su tada otvoreno progovorili strah, frustracija, ljutnja, briga… Vrlo brzo uvidjela je da će joj se zalihe istrošiti za nekoliko dana. I da će onih brojnih idućih ostati u nekom grčevitom limbu, u međuprostoru u kojem će neprijatelj u vidu Parkinsa njezinu tijelu početi stvarati teške nuspojave.
Već nakon dva dana od prestanka uzimanja Nakoma njezino tijelo bi počeli mučiti nekontrolirani bolni trzaji. Opisala nam je da izgledaju kao gađanje strujom od 220 volti. Kako bi vrijeme prolazilo, oni bi se samo pojačavali, multiplicirali. Day je znala što je čeka, znala je da mora što prije reagirati i potragu provesti izvan granica naše zemlje. Prva na redu bila joj je BiH. U Ljubuškom, u prvoj ljekarni koju je nazvala, čula je za nju najsretniju vijest.
Bez adekvatne alternative
– Došla sam pred situaciju u kojoj naprosto staneš pred zid. Počela sam razmišljati što ću, gdje ću, hoće li me ta nestašica dovesti do toga da ću morati redovito ići na Hitnu kako bi me oni tamo nekako sanirali. Bila sam ozbiljno zabrinuta. Telefon je zvonio u ljubuškoj ljekarni, čekala sam da netko podigne slušalicu. I tada konačno čujem dvije riječi koje su me učinile najsretnijom na svijetu. Glasile su: “Imamo Nakom.” Vratio mi se osmijeh na lice. Rekli su mi i da su imali puno upita iz Hrvatske. I da već imaju rezervacija. Sada kada je užas prošao, pitam se zašto Nakoma u Bosni ima, a kod nas vlada nestašica? Zašto naša zemlja, članica EU-a, nije uspjela stvoriti redovnu distribuciju, napraviti zalihu lijeka, a to je uspjelo ljekarničkom sustavu naših susjeda. Zašto se to događa? Znaju li svi ti koji taj lijek distribuiraju što za nas znači nepostojanje adekvatne alternative? – pita se Day.
Day ima Parkinsonovu bolest. Ima i artritis. Ona je i osoba s invaliditetom, ali zbog nekih drugih bolesti. Nekih dana, upravo ovakvih kakvi nam se sada događaju, preklapaju joj se njihovi simptomi. Kaže da ponekad nema pojma što je tako ljulja, što joj život čini nemoćnim. Kada je uhvate bolovi, misli da je to od artritisa. Onda joj doktori kažu: “Ne, to je Parkins.” Ima dana kada vrlo teško i bolno hoda, ima osjećaj da će sa svakim korakom pasti u bezdan. Onda misli, to je od Parkinsa. Liječnici je isprave, kažu: “Ne, to je artritis.”. Bez Nakoma, koji uzima u neizostavnoj kombinaciji s još jednim lijekom, život bi joj bio težak.
Životni pratitelj
– Nakom je moj životni pratitelj. Moram ga uzimati redovno, to znači svaki dan, u isti sat, uvijek zadanu količinu. Ako preskočim ritual, već za dva dana čekaju me gadne komplikacije. Bolje da ne znate koliko su bolne. Nemate pojma koliki me strah uhvatio kada sam shvatila da lijeka neće biti idućih 40 dana; 40 dana je za nas na Nakomu 40 bolnih stoljeća. To je Parkins i moj život. To je moja realnost – veli.
Nestašica Nakoma zabilježena je i na HALMED-ovoj tablici, gdje pojašnjavaju kako je razlog nedostatku na tržištu vezan uz proizvodnju. Lijeka nema još od 22. travnja. Stiže i informacija koja se vjerojatno neće svidjeti ljudima koji ga koriste: Nakoma u našim ljekarnama neće biti do 31. kolovoza. Do tada oboljeli od Parkinsa imaju samo jednu mogućnost, “snađi se, druže, kako znaš i umiješ”.
