Droga nikada ne uđe u društvo naglo, uvlači se postupno, kroz pukotine koje već postoje: kroz dosadu, nebrigu, dostupnost – kazuju nam ovisnici.
Kažu, danas je heroin, jedna od najgorih droga, jeftiniji nego ikad, razrijeđen do razine otrova, pomiješan s tvarima koje ubijaju brže nego što itko stigne reagirati. U Splitu je postao svakodnevica, ali o tome se govori tek kad smrt postane previše javna da bi se ignorirala.
Posljedice toga vidljive su posvuda: na ulicama, u obiteljima, u statistici. U mjesecu od 15. studenoga do 15. prosinca obilježava se Mjesec borbe protiv ovisnosti.
Realnost ovisnosti izgleda ovako: heroin je dostupan, kokain normalna pojava, fentanil se probija, zajednice su pune ljudi koji se ne liječe, nego prezimljuju, a ovisnici nisu filmski likovi, nego djeca.
Ovo je priča nekih od njih.
Počelo je, kaže, u vrijeme kad je još nosio školsku torbu. U vrijeme kad su roditelji mislili da je sve što ga muči – pubertet.
– Niko mi nije da travu, sam sam je uzeo – kaže nam 32-godišnji Ivan.
Taj trenutak – ruka koja se pruža prema prvom dimu – bio je prvi korak prema godinama u kojima će potonuti u ovisnost.
“Tvrđe droge” došle su koju godinu kasnije, ali put prema njima bio je već zacementiran.
– Jače droge proba sam na Ultri. O tome se rijetko priča jer je to loša reklama… Srljao sam kao “tuke u maglu”. Tada sam prvi put probao bombone i ecstasy – objašnjava nam Ivan.
‘Logičan‘ put
Heroin je, kaže, došao postupno, ali bio je nekako sasvim logičan put.
– Sam sam ga uzeo – na nos. Bio sam među ekipom koja je u tome živjela. Split je otrov, toksična sredina. Heroin dolazi nakon neprospavanih noći jer triba nešto da te spusti. Osjećaj? Ne znam, na početku kao prijatelj. Prvi put u životu osjetio sam prividan mir, svi problemi su nestali, a taj mir nikad ne poželiš napustit – kaže nam.
U venu se prvi put ubo “tek” s dvadeset i dvije.
– Skupljaš sto kuna cili dan. I kad skupiš – doza ti slaba. Pa skuhaš. Pa se ubodeš. I znaš da te polako jede iznutra. Ali ne znaš kako prestat – kazuje nam.
Znao je, kaže, kamo to vodi.
– Tek kad je familija pukla, tad san skužija da imam problem. Oni su me gurnuli u zajednicu. Liječenje. Iša san. Ali tamo… tamo ima pomoći samo za one koji se sami žele spasit. A većina dođe prezimit – kaže Ivan.
Danas je bivši ovisnik o heroinu, ali metadon svakodnevno podsjeća da rat još traje. Posla, kaže, nema, stigmatiziraju ga.
– Liti iskombiniraš nešto. Ali stalni? Ma kakvi…
Kaže da je heroin u Splitu dostupan kao kruh.
Silvija, pak, ima nešto drukčiju priču. Bila je tiha, povučena i izgubljena u društvu koje je nije znalo primijetiti.
A onda je s 12 godina, dok su njezini vršnjaci skupljali samoljepljive sličice, već motala prvu travu.
– Dosadilo mi je brzo – kaže.
Nema disfunkcionalnu obitelj. Naprotiv, odrasla je u “normalnoj kući”, jedino dijete, kaže sve je bilo na svom mjestu. Ali normalnost je njoj bila tijesna. Privlačio ju je mrak. Znatiželja. Zabranjeno.
Na otoku je ‘lako‘
Sve je krenulo u malom mjestu.
– Tamo ti nije teško doći do toga – objašnjava nam Silvija.
A onda je uslijedilo preseljenje u Split. Srednja škola i novo društvo i tu je bio početak spirale.
– Uzimala sam LSD. Ecstasy. Speed. Kokain. Sve u par godina. Redom. Bez odmora – objašnjava nam.
– Zanimao me osjećaj ovisnosti. Nisam vjerovala da te neki prašak može kontrolirat – priznaje danas.
Nije vjerovala, ali je vrlo brzo naučila. S petnaest godina tražila je “nešto da je spusti”. Bila je spremna na sve.
Te večeri bio je s njom muškarac “od dvadeset i nešto”.
– Da, htio je nešto sa mnom. A ja san htjela te večeri nabaviti bilo što i on mi je nabavio heroin. Nije bilo ni mučnine, ni povraćanja, samo “čisti gušt”.
Šest mjeseci kasnije – igla. Kaže da je to “uvijek htjela probati”. S 15 godina ucijenila je muškarca kojemu se sviđala.
– Ako želi išta sa mnom, mora me ubost – kaže Silvija.
– Svi su govorili da je to sto puta bolje, morala sam probati.
Roditelji su, kaže, primijetili promjene. S 15 godina došlo je do drastičnog mršavljenja, povraćanja, mislili su da ima bulimiju, a ona se, kaže, “bola” prije školskih satova. Poslali su je na Psihijatriju, a ona je lagala da je ovisna o svemu osim o heroinu.
Potonuće
– Nakon Psihijatrije bila san još gora – objašnjava nam Silvija.
Usprkos svemu, završila je srednju, upisala fakultet – sociologiju – i roditelji su povjerovali da se vratila u život.
A onda je, čim je krenula na faks, opet potonula: heroin + kokain.
– Na početku su me častili. Poslije seks za “robu” – objašnjava nam i naglašava da nikada za seks nije uzela novac – samo drogu.
– Tako san si u glavi objasnila da to nije prostitucija. Da je samo… potreba – kaže Silvija.
U udrugu Help došla je odmah nakon prelaska na iglu – po čist pribor.
– Uvik san pazila da se ne zarazim – objašnjava nam.
Danas prijatelja nema. Povjerenje je, kaže, “mrtvo”.
– Nemam se s kim družit. Ili iman momke ili san doma s mačkom. Primam supstitucijsku terapiju, na Psihijatriji su me vezali da im ne pobjegnem – objašnjava nam.
Ivan i Silvija danas su “čisti” samo na papiru. Metadon, terapije i povremeni poslovi nisu happy end, nego samo produžena borba…
