Kakvi bezobzirni ljude sve postoje, možda će najbolje pokazati sljedeća priča. A, priča je iz kruga bolnice na Firulama, odnosno iz kompleksa Firule i za nju nije kriv nitko od djelatnika splitske bolnice, već su krivi bezobzirni ljudi.
A, u cijeloj priči radi se, vjerovali ili ne o parkirnim mjestima i to parkirnim mjestima za roditelje najteže bolesne djece, djece koji su onkološki bolesnici i koji imaju potrebu primati terapiju na odjelu dječje hematoonkologije na Firulama.
E, za njihove roditelje, ispred zgrade stacionara KBC-a Split na Firulama, neposredno uz Hitni dječji prijam, postoje službeno dva parkirna mjesta. Na ta dva parkirna mjesta roditelji teško bolesne djece mogu parkirati svoje automobile, kako bi djeca, od kojih neki ne mogu ni hodati ili otežano hodaju, bili što bliže ulazu u bolnicu. No, vrlo često oni to ne mogu, a ovo je svjedočanstvo jedne 40-godišnje majke, koja svoju sedmogodišnju kćerkicu vodi na onokološku terapiju.
– Najčešće se moram prepirati s ljudima koji tu, na ta dva mjesta neopravdano ostave svoje automobile ili sjede u njima, čekaju nekoga i ne žele se pomaknuti, kako bi mi, roditelji onkološki bolesne djece, svoju djecu odveli na terapiju. “Sto” puta sam se morala prepirati jer se nisu htjeli maknuti, oni koji nisu ni smjeli biti tu.
Ja svoje kćerkicu jednom tjedno vodim na onkološku terapiju i ona, hvala Bogu može hodati. Njoj nije problem napraviti “nekoliko” koraka, kako bi ušla u bolnicu. No, ima djece koja teško hodaju ili uopće ne mogu hodati, pa njih roditelji moraju dovesti što bliže bolnici i pomagati im pri hodu.
Ni oni ne mogu parkirati tu, gdje je predviđen parking za nas, već moraju uokolo tražiti parking. Kada je u pitanju takva situacija s djetetom, trebaju doći oba roditelja, kako bi ih jedan iskrcao što bliže zgradi, dok drugi roditelj odvede dijete na terapiju. Strašno, što da vam kažem – kazuje 40-godišnja majka.
Na ta “službeno” dva parkirna mjesta može se ugurati više automobila.
– Da, i to se redovito radi. Bude tamo parkirano i po pet automobila. Jedni druge zagrađuju. Evo nedavno, jedna gospođa koja, također svoje dijete vozi na onkološku terapiju završila je s tom terapijom i htjela se pomaknuti sa svojim automobilom, kako bih ja stala na njeno mjesto.
Međutim, jedan gospodin je nju zagradio i ona nije mogla izići, odnosno ja ući i nije se htio pomaknuti. Ima svakakvih situacija i mi smo nemoćni išta učiniti. Zašto su ljudi takvi, zašto svoje frustracije “iskaljuju” na djeci, ne znam.
Znam samo da bih bila sretna da tamo ne moram ni voziti ili voditi svoje dijete, a kada već na žalost moram, onda barem tražim da imam osigurano parkirno mjesto, ne za sebe i svoj komod, već za svoje dijete, odnosno za svu djecu kojoj je onkološka terapija potrebna – zaključuje svoju priču 40-godišnja majka.
Kako nam je rekla svakodnevno na onkološku terapiju za djecu dolazi 10-ak malih pacijenata, čiji roditelji također proživljavaju dramu oko parkinga. Kao da im nije dosta drame njihovih života?
