Srpski pjesnik i performer Stefan Simić oglasio se na Facebooku povodom incidenta u Splitu, gdje je skupina huligana prekinula nastup umjetničkog društva iz Srbije.
Simić je, kako piše, i sam na desetke puta nastupao u Splitu, gdje provodi i po nekoliko tjedana godišnje te ima samo lijepa iskustva.
Njegovu objavu, koja je izazvala pregršt komentara, prenosimo u cijelosti:
‘Dobio sam nekoliko poruka u inbox, s molbom da komentiram događaj u Splitu, gdje je prekinut nastup umjetničkog društva iz Srbije.
Odmah se baca ljaga na cijeli Split, a ne na nekolicinu nesretnih mladića kojima je ispran mozak, koji svoju nemoć i zablude iskazuju na gostima iz Srbije.
Kao netko tko je barem pedesetak puta samostalno nastupio u Splitu, pred tisućama ljudi tijekom svih ovih godina, mogu reći da nikada nisam imao nikakav problem. A i da ga je bilo — razgovarao bih ljudski s onima koji bi pokušali prekinuti nastup. Možda bi nešto i naučili.
Dakle, ne treba dalje huškati, ne treba taj incident svoditi na opće mišljenje, nego ga gledati upravo onako kako jest — kao incident.
Drugo, i Srbija je, koliko znam, prošle godine izbacila neke građane Hrvatske koji s politikom nisu imali nikakve veze, nego su bili na nekom seminaru. I Srbija je, koliko znam, satima na granici maltretirala Severinu.
Ni to nije primjer kako treba, nego baš — kako ne treba.
Split je otvoren grad. Kao i Beograd.
To što manjina ne zna kako izraziti svoje nezadovoljstvo, pa udara na još manju manjinu koja dođe u goste, ne treba tumačiti kao sliku općeg stanja, nego kao rezultat nakupljenih frustracija, lošeg odgoja i pogrešnog puta.
Mnogo veći problem za Split od mladih srpskih umjetnika koji dođu na nekoliko dana predstavljaju mladi Englezi, Nijemci i tko sve ne — koji grad pretvaraju u javni toalet, urinirajući i praveći nered gdje stignu.
To je daleko veća tragedija od dolaska jednog zbora za koji većina u Srbiji ni ne zna.
Ogroman broj građana Srbije radi u Dalmaciji i Istri — deseci, možda i stotine tisuća ljudi. Dolaze raditi, a ne iživljavati se. Oduševljeni su onime što vide i zato se vraćaju iz godine u godinu.
Split je, po mom mišljenju, najljepši veliki grad bivše Jugoslavije. Osim Beograda, možda ga i najbolje poznajem — i to je posebna ljubav.
Zato ne bih volio da sada razni „psiho-likovi“ iz tabloida na tome grade gledanost, pričajući napamet i raspirujući mržnju.
U Splitu provodim po nekoliko tjedana godišnje i nerijetko se osjećam sigurnije tamo nego u Beogradu.
A i kad bi netko pokušao napasti mene — njima na čast.
Ljubav i poštovanje ne mogu se ubiti. Oni time ponižavaju samo sebe. I nadam se da će s vremenom odrasti kao ljudi, da to više nikada neće činiti — ne drugima, nego sebi. Jer sve što radiš — sebi radiš.
Srbija i Hrvatska bile bi mnogo sretnije kad bi gradile međusobne mostove, kakvi već postoje u mnogim područjima.
Ovo je incident. I tako ga treba gledati.
Moj doživljaj Splita je izvanredan. Nikada tamo nisam prilagođavao svoje priče, mijenjao jezik ili naglasak. Uvijek sam bio ono što jesam. I uvijek sam bio lijepo primljen.
A kad bih počeo nabrajati sve ljude s kojima sam tamo prijateljevao, popis bi bio popriličan.
Zato ih sve pozdravljam i šaljem im podršku.
Čuvajte mi Split, a mi ćemo vama Beograd.
Jednom braća — zauvijek braća.
Borisu Dvorniku, Miljenku Smoji, Severini, Petru Graši, Arijani Čulini, Dinu Rađi, Toniju, Brunu i mnogim, mnogim drugima…
