Ovogodišnji, četrnaesti po redu,“ Festival bračke čakavske riči Štefe Pulišelić“ nosio je naziv „Beštije (životinje) u čakavici“. U svojim pjesmama Štefe Pulišelić, najplodniji i najbračkiji čakavski pjesnik, upravo je često spominjao i opjevao životinje uz koje su Bračani tijekom povijesti bili sudbinski vezani. I jedna zbirka njegovih pjesama nosi naziv „Moje beštije.“
Festival je, kao i svi dosadašnji održan u Škripu, rodnom mjestu pjesnika Pulišelića, pod vedrim nebom, na mitskoj pozornici iza Zavičajnog muzeja otoka Brača. Sve stolice bile su zauzete pa se mjesto više tražilo po okolnim zidićima. Do kasno u noć odzvanjala je jedra bračka čakavska rič.
Festival je otvoren Pulišelićevom pjesmom „Jo san Bročanin i volin Broč“ koja je postala svojevrsna himna i zaštitni znak najvećeg dalmatinskog otoka. On je autor 14 zbirki pjesama od kojih je svakako najpoznatija i kod Bračana najpopularnija „Glos sa škrop“ koja je objavljena 1973. godine. Njegove pjesme ubrzo su prihvaćene u školama, na pjesničkim smotrama, javnim manifestacijama i natjecanjima.
Najvažniji povijesni spomenik
Održavanjem te jezične smotre Bračani žele sačuvati svoj jezik, svoj govor, i ne samo sačuvati nego prenijeti na mlade generacije. Tu važnost su, uz srdačnu dobrodošlicu svima na početku naglasile Jasna Damjanović, ravnateljica Centra za kulturu Brač i Martina Rendić, direktorica supetarske Turističke zajednice.
O važnosti očuvanja zavičajnog jezika kazivala je dr. Lucija Puljak za koje su može ustvrditi da je prava čuvarica bračke čakavice.
– Jezik je najvažniji povijesni spomenik, riznica naših uspomena i podsjetnik na naše živote. On svjedoči o našim korijenima i čuva naš identitet pa nam je zato beskrajno važan – naglasila je, uz ostalo, dr. Puljak i pozvala sve da taj zavičajni jezik što više koriste u usmenoj komunikaciji. Ona je isto tako u svom izlaganju ukazala na vrijednost svake pojedine čakavske riječi koje nestaju iz sustava i koju je teško nadoknaditi.
– I ovaj Festival svjedoči i pokazuje kako je tradicija čakavske riči i pjesništva i te kako živa. Za Pulišelićevu zbirku „Moje beštije“, pokojni akademik Petar Šimunović je kazao kako te pjesme pričaju o životinjama, a tumače, zapravo ljude. Brač živi svoj jezik i tako na najbolji mogući način potvrđuje svoj identitet – kazala je mlada bračka znanstvenica dr. Zdravka Biočina koja je toliko zaljubljena u brački govor i njegove dijalekte da je i svoju doktorsku disertaciju posvetila njemu.
Mlado i staro
Na temu „beštije“ svoje pjesme recitirali su mladi Bračani, ali i oni u srednjim i poznim godinama. Svih njih je spojila ljubav prema svom zavičajnom jeziku.
Najprije je učenik iz Škripa Dinko Mirić recitirao pjesmu o svojoj kozi dok je učenica iz Selaca Emili Trutanić recitirala svoju „Guštericu“. Potom su svoje stihove kazivali Nikica Jurun, otac i sin Nenad i Brane Kušćević, Simonida Zlatar Litović, Jurica Matulić-Žure i Nikola Dominis. Žan Jakopač, zaštitno lice Šo!Mazgoona s bračkim korijenima odsvirao je i otpjevao više pjesama u kojima su svoje istaknuto mjesto našle „beštije.“
Na Festival bračke čakavske riči „doplovili“ su Sanja Fistonić iz Jelse na Hvaru i Nađan Dumanić iz Splita koji su se predstavili svojim pjesmama i pričama.
Na završetku su, po tradiciji, žene Škripa sve sudionike počastili domaćim kolačima uz svirku „Harmonika Brač“. Festival bračke čakavske riči zajednički su organizirali Centar za kulturu Brač sa Zavičajnim muzejom u Škripu, supetarska Turistička zajednica i Narodna knjižnica iz Supetra.
