U srcu Žrnovnice, mjesta bogate povijesne i prirodne baštine, zalaganjem nekolicine mještana, a posebno Darije Bujas, organizatorice zanimljivog nadmetanja, odnosno istraživačkog rada na pronalasku najstarijeg stabla masline u mjestu, “detektirano” je nekoliko njih koje rastu još od dolaska Hrvata na ove prostore.
Rezultat je to višemjesečnog stručnog rada mještana i krajobraznog arhitekta Igora Belamarića, čije su procjene zapanjile mnoge činjenicom da su neka stabla stara i do 1200 godina.
Jedan takav kapitalac nalazi se u masliniku Ivana Mihanovića, među 50-ak stabala, od kojih je čak osam staro od 500 do 1200 godina.
– Radi se o stablu čijim smo mjerenjem spoja opsega korijena i debla drveta dobili izračun od čak 10,30 metara u širokom presjeku. Što je po mišljenju struke relevantan podatak da se radi o jednom od najstarijih stabala maslina u Hrvata. Mada, po mišljenju Igora Belamarića, postoji mogućnost odstupanja od nekih sto godina više ili manje – tvrdi Mihanović.
Inače, on je dugogodišnji maslinar pete generacije maslinara u obitelji koji se bavi uzgojem maslina i preradom maslinova ulja od oblice, tradicionalne dalmatinske sorte, kojoj sunčani položaj, plodno tlo i mediteranska klima daju za pravo uživati primat kako se radi o uglavnom ekstra djevičanskim uljima, koja se podjednako cijene zbog svoje kvalitete i prirodnog načina uzgoja. Pogotovo zbog uzgoja, onog tradicionalnog, bez herbicida i raznih pomagala. Stoga njegovo nagrađeno stablo, jedno od najstarijih u Hrvatskoj, i danas, 1200 godina kasnije, daje prinose od preko dvjesto kilograma.
– Što se tiče naše autohtone sorte kao što je oblica, njezina važnost prepoznata je očito davno ranije, još od vremena cara Dioklecijana. Prema narodnoj predaji i informacijama s kojima je baratao don Frane Bulić, naš istaknuti svećenik, arheolog i povjesničar, mjesto rođenja rimskog cara Dioklecijana vidikovac je na brdu Libovac nedaleko odavde, gdje su pronađeni kameni ostaci vile rustike za koju se pretpostavlja da je careva rodna kuća – pretpostavlja Mihanović, inače i svojevrstan kroničar mjesta koji je prošle godine svoje sumještane počastio iznimnim darom – knjigom, pravim žrnovskim “Pripovidima Surotića”.
Ovaj vrijedni kroničar i maslinar danas podno Mosora uzgaja stotinjak maslina, među njima i spomenute kapitalce, što mu istovremeno pruža zadovoljstvo, a i potrebnu skrb za tim tisućljetnim maslinama. Za njega je maslinarstvo ozbiljan posao. I ne samo to, to je i način življenja s tim svetim stablom Mediterana.
– To podrazumijeva redovito gnojenje i čišćenje viška grančica. Možda mi je to čak i draži dio posla od berbe. Iako je berba vrijeme okupljanja obitelji, kada svaka ruka dobro dođe, rezidba je ipak vrijeme kada izrazite svu svoju kreaciju da od nečega razbarušenog učinite oku ugodnu dekoraciju. Potom sve te grane sameljete u stroju za mljevenje drva i stvarate humus koji štiti od isušivanja – receptura je rada Ivana Mihanovića.
Zato za dobiveno ulje nema prave cijene.
To zna i Boris Miličević. Njegova maslina tik do obiteljske kuće, po ocjeni struke, prva je u Žrnovnici u kategoriji izvornog debla i druga po veličini. Iako se njezina starost procjenjuje na nekih osamsto do tisuću godina, za Borisa je to najljepše, najviše i najstarije stablo.
– Jednako kao i većina maslinara u mjestu, stabla uzgajamo na tradicionalan način. Isto kao i kod Ivana, obrađujemo ih onako kako su to radili naši stari, a ujedno prihvaćamo i novu metodologiju.
Što se tiče naše masline, ona je visoka oko 6,5 metara. Nikada je nisam skraćivao niti sjekao. Redovito pročišćavam njezinu krošnju, zato i danas s njezinih grana uberemo do 250 kilograma ploda – ističe Boris, uz zahvalu Dariji Bujas koja je organizirala ovo svojevrsno nadmetanje za najstariju žrnovsku maslinu.
Pošto Žrnovnica ima dugu i aktivnu vezu s maslinarstvom, i iako nije toliko komercijalizirana kao neka veća maslinarska središta (npr. otoci ili Istra), Darija je htjela i žrnovske masline staviti na kartu postojbine najstarijih stabala u Hrvatskoj. Snažan poticaj i dodatni motiv bilo je činjenično stanje, kako u tom mjestu do rijeke Žrnovnice između tih starih mlinova i hladovine stoljetnih stabala rastu i ti stari spomenici prirodne i kulturne baštine tog kraja.
– Obilazeći maslinike, rodila mi se ideja da krenem s jednim takvim, da kažem, natjecanjem. Mada je to više od toga. Tražila sam najprije vlasnike parcela, zatim zvala sve odreda. Od instituta do onog što imalo zna o maslinama. Svi oni uputili su me na gospodina Belamarića.
Šest mjeseci trajao je moj radi od pronalaska stabala i njezinih vlasnika do zadnje ocjene. Prijavilo se njih nekoliko u tri kategorije. U kategoriji “taptino”, odnosno opsegu spoja korijena i debla stabla, osim Ivana Mihanovića, prijavili su se i Ivica Amižić, Ivan Amižić, Kristian Amižić, Marko Kovačić, Marinko Kovačić, Maja i Ozren Morić i Siniša Kovačić. U skupini “masline u komadu” nadmetali su se Ana Amižić, Duje Marin, Boris Miličević i na koncu Ivica i Renato Javorčić u kategoriji “maslina od blagoslova”.
Osim njih, sigurna sam da u mjestu ima još starih stabala. Jer maslina u Žrnovnici nije samo biljka. Ona je spomenik opstanku, poveznica s precima, simbol upornosti i smirenosti koju nosi ovaj kraj. U njezinim granama utkana je priča o mjestu koje živi u skladu s prirodom, tiho, ali snažno – baš kao i sama maslina – zaključila je Darija Bujas.
