Znate one dane kad vam malo toga ide od ruke, umor vas svlada, a vi baš u inat kažete, idem se odmorit jedan dan, kratki put pod noge. Na Radio Dalmaciji čujem već onu polako isfuranu priču oko starih gušta i svetog trojstva na plaži: šugaman, pome i pašteta! Eto plana, okupim i ja to “trojstvo” i krenem. A onda na cesti pukne guma i taj plan se raspe baš kao i ta guma. Na ovim vrućinama cijela se isparala. Pokušali smo je napumpati, ali više duši nego što zraka prima… A zamjenske nema jer je moj automobil tvornički ne posjeduje. Onda se malo skulirate, sjetite se da ste platili osiguranje i pomoć na cesti baš zbog ovakvih stvari. To osiguranje se zove HOK. I zovem ja njih, tj. službu koju su angažirali da im reagiraju u ovim slučajevima. Broj je 0800 0205.
Pita me čovjek za registraciju, pa za ime i prezime, pa za broj police, pa za šasiju, ovo ili ono. Stavlja me na čekanje, pa prespaja, pa opet neko čekanje… Kažem ja njemu, pa što je ovo, zamislite da sam imao prometnu, koliko je ovo provjera, dokumenata, svega… Na kraju mi kaže da me ne mogu pronaći, da im slikam policu i da će mi se odmah javiti. Odmah mi na mob mobitel pošalje poruku i broj na koji trebam preko WhatsApp-a poslati fotografiranu policu. Na broju piše Oryx Assistance.
Sve ja to napravim, sunce piči, nervozan kao pas. Međutim, nitko ne zove, nitko ne piše. Prođe pola sala sata i pošaljem malo oštriju poruku na isti broj, nitko se opet ne javlja. Prođe još pola sata, opet nazovem taj 0800… koji je bio naveden na polici. Javi se drugi gospodin koji kaže da će vidjeti s kolegom i da će me nazvati čim prije. Bok, ja bok on, poklopimo…
I čekam, opet nitko ne zove, to se “čim prije” produžilo na još nekih sat. Ako sam falio vrijeme i količinu čekanja, neka mi oproste, znam samo da mi je otišao cijeli dan… Iza svakog tog poziva automat je upozorio da se razgovori snimaju, valjda radi poboljšanja usluge. Pa neka vide…
I tako, vidim ja da me za‘ebalo, nema ništa, ćorak. Slegnem ramenima i skupim još malo dalmatinske flegmatičnosti što mi je ostalo. Zovem agenta, skroz finog čovjeka kod kojeg sam platio osiguranje, kažem mu da je pukla guma, a ovi iz HOK-a, odnosno Oryxa se ne javljaju. A on da nije on kriv, da je greška valjda u sustavu, ponudi ljubazno da platim vučnu gotovinom pa će oni refundirati. Ali problem je da nemam previše gotovine kod sebe, je l ta vuča uopće prima karticu, opet sto pitanja… Jedni primaju, drugi ne primaju, opet komplikacije. A cijene, možete i zamisliti…
Već sam i ogladnio, i tu u priču lagano upadne ona pašteta i poma s početka priče. Pašteta se baš lijepo ugrijala. I dok jedem sjetim se da preko Zagrebačke banke imam osiguranje u slučaju kvara, nazovem njih, oni me spoje, provjere registraciju i šalju vuču koja je došla za nekih pola sata! Odlično. Vidite kako može sve lijepo funkcionirati. To je sve skupa bilo oko 2 – 3 – 4 sata čekanja na suncu, pomislim da sam odmah trebao nazvati Zabu. I ne, ovo nije reklama za banku.
I odvedu oni mene do radnje Matić Prom u Sinju, ulica F. Grabovca 43. Gužva velika, ali momci me prime, kažu uzet će odmah auto u obradu. Ali, napominju, nema spasa gumi, trebala bi nova i ne znaju hoće li imati odgovarajuće. A ako i imaju treba kupiti još jednu, jer moraju ići u paru radi stabilnosti automobila. Sto zakonitosti, ali sve ću platiti, samo da ovo sve završi više. A oni i ubrzo zatvaraju. Da, da, ovo tramakavanje traje od jutra…
I uglavnom, do nas je bio jedan čovjek, sluša pozorno dok mu je cigareta u ustima, vidi da sam malo “u crveno”. I na koži, ali i u glavi. Pita me koje su mi gume, promrmljam nešto, a on ko iz topa – ma imam ti ja dvije skoro nove Michelin u autu! Hoćeš li, baš su te dimenzije, upita me onako nasmiješeno, kao da je sebi riješio problem, a ne meni. Naravno, odvratim. Proći ću jeftinije, dat ću mu koliko traži za rabljene gume, ostavit ću mu broj, karticu, što treba i donijeti novac.
Ali čovik ipo kaže, ma ja ti minjam veličinu felgi, meni ne trebaju, ja sam ih ionako otpisao u glavi, mislio sam ih ostaviti ovdje u radnji da ih oni “udaju”. Evo tebi sinko mukte i nek ti je sa srićom! Ja u čudu, ma tko će vam dati skoro nove gume, i to neznancu kojeg si ovaj čas upoznao i rukovao se s njim. Momci u vulkanizerskoj radnji i nisu bili u takvom čudu, kao da su naviknuli na ovakve povremene proplamsaje dobrote u alkarskom gradu.
Stave mi gume i naplate 20 eura! Pa u Splitu te nitko ne bi ni pogledao za 20 eura! Još jednom, radnja se zove Matić Prom, taman na izlazu iz Sinja kad idete put Hrvaca. Naravno, dao sam im za piće, još u čudu i zamantan oko svega…
I sad vi meni recite da se mala čuda ne događaju. U tome danu to je, zapravo, bilo moje veliko čudo. Jer zamislite da je vuča došla na vrijeme i da nisam čekao. Niti bih naišao na ovu dobru dušu, niti bi bile točno iste gume, niti bismo se sreli iste sekunde u kojoj me iskrcala vuča, niti bih bio ovako začuđen dobrom koje me snašlo, niti bih… A da vam pravo kažem, više me razveselio potez ovog čovjeka prema neznancu u maloj nevolji, nego što sam uštedio za nove gume.
I sad neka mi netko kaže da Sinjani nisu ljudi… Jesu, itekakvi!
P. S. Ovo pišem PET DANA nakon događaja, iz HOK-a, tj. Oryx asistencije još nisu nazvali, niti se ispričali, ništa.
Čim prije, mo‘š mislit…
