U zadnje vrijeme parole na zidovima privlače pažnju, osobito jer promoviraju netoleranciju, čak i mržnju. Nakon prozivanja antifašista i ljevice, na red su došli i intelektualci.
Zidić u Ulici Ante Starčevića ima grafit “Postmodernizma ko govana, samo sapuna nemamo”. Pitanje je da li anonimni autori uopće imaju pojma što je postmodernizam, ali očito smatraju da ga ima previše kod nas i da ga se ne možemo riješiti. A po njima to bi upravo trebalo napraviti. Na koji način bi se postmodernizam i “govna” koja ga zagovaraju trebalo odstraniti, odnosno, što bi bio “sapun” kojim bi se takve “očistilo” iz naše sredine nije navedeno. Ali, autori grafita očito misle da se takvo zagađenje previše raširilo u zajednici.
Oko toga što je postmodernizam ne slažu se ni puno veći umovi od naših grafitera, jer filozofi, umjetnici i sociolozi daju različite definicije.
Najopćenitije gledano, postmodernizam je nastao na pri kraju 20. stoljeća. Karakteristično je za njega da je odbacio “velike priče”, odnosno jednostrana filozofska ili znanstvena tumačenja ljudske povijesti, kulture, biologije, psihologije… kao što su bile teorije Karla Marxa, Charlesa Darwina ili Sigmunda Freuda. Postmodernisti su skeptični ili ironični prema postojanju jedinstvene istine.
Postmodernizam je zbroj različitih pokreta u filozofiji, arhitekturi, vizualnim umjetnostima, književnosti, popularnoj glazbi i filmu, za koje se krajem prošlog stoljeća i na početu 21. stoljeća smatralo da predstavljaju globalnu kulturnu i civilizacijsku prekretnicu u povijesti ljudskog društva. U glazbi ste mogli čuti kako se povezuju različiti žanrovi. Filmske zvijezde su postali redatelji Quentin Tarantino, Jim Jarmusch, i braća Coen, raste interes za SF filmove…
Vrijeme netolerancije i sukoba
U svakom slučaju, riječ je o miroljubivom svjetonazoru, koji se trudio razumjeti onog Drugoga (bilo da je riječ o drugoj kulturi, klasi, ili naciji). No, postmodernizam je od početka bio na meti tradicionalista i konzervativaca, optuživan je da ugrožava identitet tradicionalnih vrijednosti kao što su obitelj, religija, nacija i rod. Takve vrijednosti tradicionalisti shvaćaju kao nepromjenjive, a ne kao oblike identiteta koji su nastali u određenim povijesnim razdobljima i zato su podložni promjenama.
Međutim, postmodernizam nije isto što i “woke” agenda koje se pojavila kasnije. Teoretičari koje se povezuje s postmodernizmom analizirali su fenomene svog vremena i nisu davali naputke kakve bi društvene promjene trebalo izvršiti. Za razliku od njih “woke” aktivisti su angažirirani u političkom smislu, uglavnom po pitanjima identiteta, zbog čega neki tradicionalni ljevičari smatraju da “woke” zanemaruje važnije probleme kao što su socijalne nepravde.
Kad je postmodernizam bio na vrhuncu, u 90-tima, kod nas je predstavljao tek intelektualnu i umjetničku oazu, jer su na ovim područjima bjesnili ratovi izazvani velikosrpskom agresijom.
Teško se danas može reći da “postmodernizma ima ko govana” i da je problem jer nema dovoljno “sapuna”. Više ne živimo u doba postmodernizma. Jačaju sukobi Istoka i Zapada, u porastu je radikalna desnica u raznim zemljama, obnavljaju se diktatorski režimi, ratne žrtve su postale dio svakodnevice u informativnim emisijama, problemi izbjeglica postaju globalni. U zemljama koje se hvale svojom demokracijom enormno rastu troškovi za naoružanje. Inzistiranje na svojoj istini je sve veće, a sve manje je želje da se čuje i shvati druge.
Stoga bi bilo dobro poslušati Antu Starčevića, utemeljitelja Stranke prava i književnika, na zidiću čije ulice se nalazi grafit: “Kad se ne može učiniti dobro, dosta je da se ne čini zlo”.
