Povodom Dana antifašističke borbe, uz dozvolu autora Duje Barbarića, prenosimo njegov tekst o žrnovskom junaku, naslovljen “Grob Mate Dalmatinca” i objavljen na zrnovnica.hr.
Mate Aljinović, kršni Dalmatinac, prekaljeni i neustrašivi borac 2. dalmatinske, rođen je u Žrnovnici, 4. srpnja 1921. godine. Kod kuće je ostavio roditelje, brata i sestre. Naročito se istaknuo u borbama protiv združenih četničkih i njemačkih snaga. U jednoj takvoj su ga i zarobili.
Uhvatili su ga četnici zloglasnoga Dušana Radovića Kondora, komandanta Zlatiborskog četničkog korpusa i, 13. siječnja 1944. godine doveli u Dobrodo, današnje Lunovo selo (10 km istočno od Užica). U četničkom štabu počelo je mučenje. Mate je hrabro podnosio sva mučenja i zlostavljanja. Ni riječ nije progovorio, ni o sebi, ni o pokretu partizanskih jedinica. Četnici su bili bijesni. Prijeki sud ga je osudio na smrt!
Četnici su sa Mate skinuli vojnu odoru, izuli cipele, te ga obukli u neke dronjke. U noći između 13. i 14. siječnja dva četnika — koljača poveli su Matu u Užice. Po snijegu i ledu, bosonoga, tjerali ga i usput udarali. Došli su na Sarića Osoje (predio kod groblja u Užicama) i naredili Aljinoviću da sjedne »da se malo odmori«.
Čim je sjeo, četnici su ga uhvatili za ruke, noge i kosu. Noževi su sijevnuli. Jako tijelo hrabrog Dalmatinca bilo je preslabo da izdrži 42 uboda nožem. Krvava igra trajala je dugo, ali Mate ni glasa nije pustio. Izdahnuo je poslije jednog sata masakriranja. Četničkim zvijerima nije ni to bilo dovoljno, već su mrtvog junaka objesili na telegrafski stub. Na grudi su mu okačili tablu na kojoj je pisalo: »Ovako će svako proći ko voli Tita bandita, a ne voli kralja Petra Drugog«.
Poslije dva dana mještani su pored puta iskopali grob i sahranili Matu na mjestu gdje je junački umro. Rat je završio, a grob je zarastao u travu. Nije bio obilježen. Nije se točno znalo ime i prezime partizana — junaka koji tu leži. Prema pričanju seljaka s Borove glave i iz Dobrodola, partizan se zvao Mate, ili Ante, a prezime mu je bilo Aljenović, Aljinović, a možda i Aljanović.
Međutim, jedno je bilo sigurno — ljudi su dobro upamtili da je partizan bio Dalmatinac.
Poslije rata roditelji Mate Aljinovića bili su obavješteni da im je sin nestao prvih dana siječnja 1944. godine i vjerovatno je poginuo u blizini Kokinog Broda (nekoliko kilometara od Borove glave). Njegov mještanin, Stipe Peričić, koji je s Matom bio u istoj brigadi, vidio ga je živog, također početkom siječnja, na brežuljku u predjelu Sikirice. Pričalo se zatim da je Mate nestao, poginuo…
Novinar titovoužičkih »Vesti«, Milorad Mirosavljević iz Užica, pisao je početkom srpnja 1958. godine u »Vestima« o nepoznatom junaku, Dalmatincu i zamolio čitaoce da jave ukoliko nešto znaju. Članak sa sličnim sadržajem Mirosavljević je poslije toga objavio u »Slobodnoj Dalmaciji« u Splitu, pod naslovom »Grob Mate Dalmatinca«.
Nije trebalo dugo čekati. Poslije nekoliko dana iz Splita je stiglo pismo u kome je stajalo da se na članak u »Slobodnoj Dalmaciji« javio Stipe Aljinović, iz sela Žrnovnice kod Splita, koji tvrdi da je nepoznati partizan njegov brat Mate.
Tako je skinut veo tajne s jednog groba na Sarića Osoju. Rodbina Mate Aljinovića je konačno saznala gdje je i kako umro njihov najmiliji, gdje je sahranjen njihov Mate.
Mještani Užica 1974. godine u znak poštovanja podižu mu spomenik koji do danas svoje žitelje podsjeća na junaštvo Mate Dalmatinca. U knjizi sjećanja boraca druge dalmatinske je zapisano:
“Na spomenicima neznanom junaku i Mati Aljinoviću na Sarića Osoju, na prilazu u Titovom Užicu, uvijek ima svježeg cvijeća. Ljudi obilaze ova mjesta i prema grobovima se odnose kao da su im tu sahranjeni njihovi rođeni, najmiliji… Ako bilo koga u Titovom Užicu, pa i učenika neke osnovne škole, upitate za grobove na Sarića Osoju, točno će vam reći ko je i kada sahranjen, odakle je, u kojoj je jedinici bio kako se borio… Jednom riječju — ispričat će vam cijelu priču o Mati Aljinoviću, hrabrom Dalmatincu, partizanu, borcu 2. dalmatinske brigade.
Mate Aljinović Dalmatinac je dio povijesti Titovog Užica, primjer kako se treba boriti i držati pred neprijateljom, legenda ovog kraja…”
Na spomen ploči i sada piše: “Hrabri borac 2. dalmatinske brigade prilikom prodora proletera u Srbiju, četnici ga uhvatiše iz zasede, zverski izmučiše i na ovom mestu mrtvog obesiše na telegrafskom stubu u osvit slobode 14. januara 1944. godine. Savez boraca NOR Titove Užice, 14. aprila 1974. godine. “
