Promišljajući o onomu što se zbirno naziva „vjerske slobode“, u zemlji koja je prije gotovo 30 godina izišla iz krvavoga rata – Bosni i Hercegovini, može se uočiti kako je stvarni problem ono što se na prvu ne može ni definirati, a u praksi se itekako prepoznaje u stvaranju i učvršćivanju već stvorenih mentalnih ograda koje kreiraju prostor neslobode za drugoga i drugačijega, a dotičnoga pojedinca i zajednicu koji tako čine zadržavaju u toru vlastite samodopadnosti i šovinističke isključivosti. Ovo je priča o slučaju iz jedne sarajevske osnovne škole, koja bi u svakom drugom kontekstu zahtijevala prokazivanje i precizno navođenje imena svih aktera te i njihove iskaze, ali zbog zamolbi onih koji su ovdje najranjiviji ostaje u okvirima „općenitoga“ (uz napomenu kako su detalji poznati, a dokazi u posjedu autora ovoga teksta), piše Josip Vajdner, prenosi Nedjelja.ba.
Musliman ne može imati prijatelja nemuslimana?
Iako toga zasigurno ima na različitim stranama i u mnogovrsnim oblicima, stvarni događaj iz Sarajeva, kojega je jedan župnik slučajno otkrio, uistinu spada u domenu šokantnoga te rađa pitanjima u kakvom to društvu živimo i kakvim se vrijednostima vodimo.
Naime, u jednoj je osnovnoj (!) školi vjeroučitelj islamskoga vjeronauka, koji je usput i hafiz (čovjek koji Kur’an zna napamet), između ostaloga, poučavao djecu o druženju i prijateljstvu te stupnjevito razlikovao pojmove: poznanik – kolega – drug – prijatelj.
Pri tomu je istaknuo kako Alah definira da muslimanu samo musliman može biti prijatelj, a u ostalim relacijama može bilo tko. Uz to je citirao i ajet koji kaže: „O vjernici, ne uzimajte prijateljima jevreje i kršćane. Oni su prijatelji jedni drugima“ (Kur’an, Al-Ma’ide, 5:51).
Na to se nekolicina djece pobunila spominjući kako imaju prave prijatelje među kršćanima. Štoviše, jedna je djevojčica kazala kako joj je najbolja prijateljica, koju „voli kao sestru“, zapravo katolkinja, a pohađa isti razred (navela je i ime) te pitala vjeroučitelja je li ona time počinila haram (grijeh) i znači li to da ju „Alah više ne gleda kao svoga roba muslimana“. Hafiz je na to potvrdno odgovorio te pojasnio kako oni koji prihvate za prijatelja nekoga druge vjere „postaju njegova vjera“. Kao sukus svoje poruke rekao je djeci da se ne trebaju družiti na razini prijateljstva s tom djevojčicom, njihovom razrednom kolegicom, koja nije muslimanka.
A kada su djeca i dalje inzistirala kako to naprosto nije uredu, on je sve „objasnio“ time da muslimani ne trebaju prijateljevati s nemuslimanima jer su „četnici i ustaše u ratu ubijali muslimane“…, piše Josip Vajdner.
Nije slučajno…
Kada je cijeli slučaj došao do župnika on je kontaktirao upravu dotične škole te izrazio negodovanje i zaprepaštenje da se takvo nešto događa u glavnom gradu BiH, koji bi trebao služiti za primjer svima drugima u ovoj napaćenoj zemlji. Direktorica je na to predložila da se on i hafiz sastanu u školi te razgovaraju kao „vjerska lica“. Župnik je to prihvatio i u međuvremenu pozvao Katehetski ured da – s obzirom kako je riječ o vjeronauku kao školskom predmetu – na sastanku bude i netko iz te institucije koja je odgovorna za sve što se tiče katoličkog vjeronauka u školama. Direktorica se najprije složila s time, da bi nedugo potom kazala kako „moraju provesti svoje protokole“ i posredstvom svoje zamjenice „odložila“ sastanak.
U međuvremenu školsko je vodstvo na sastanak s vjeroučiteljem islamskog vjeronauka pozvalo roditelje katoličke djevojčice. Tu se efendija ispričavao, ali i „objašnjavao“ kako djeca nisu razumjela i kako ti koji su tako reagirali i inače slabo paze na satu. Međutim, nijednom riječju nije opovrgnuo sadržaj i konačnu nakanu svoje poruke. Iste one koju je prenosio i prijašnjim generacijama…
Tu je pak istu poruku čuo i predsjednik vijeća roditelja koji je politički aktivan u stranci „građanske opcije“ (ne, dakle, nekoj „zelenoj“, „crnoj“, „nacionalističkoj“ i sl.), ali mu ništa nije bilo čudno. Štoviše, župniku koji je i njega na samom početku kontaktirao, obrazložio je kako djeca stvarno nisu shvatila ono što im je vjeroučitelj „lijepo objasnio“: a to je da im nitko ne brani družiti se s nemuslimanima, samo što im ne mogu biti prijatelji u stupnjevanju kakvo je hafiz načinio.
Istodobno, preko Katehetskog ureda o svemu je obaviještena Islamska zajednica koja je – koliko je poznato piscu ovih redaka – rečenoga vjeroučitelja „pozvala na razgovor“ te istodobno uljudno poručila kako to nije njihov stav i kako nemaju ništa protiv da se o ovom slučaju i „medijski piše“. No, nakon svih „protokola“ i „razgovora“, rečeni je hafiz i dalje ostao predavati na istom mjestu.
Da stvar bude gora i tragičnija – u razgovoru s roditeljima i(li) onima koji su ne tako davno pohađali tu školu, a čija imena iz spomenutoga razloga ne navodimo – ispostavilo se kako je dotični godinama isto poučavao djecu te na isti način na konkretnim imenima nemuslimanskih im kolega u školi, „objašnjavao“ kako ih ne trebaju uzimati za prijatelje niti s njima biti išta više od „drugova“. I ne samo to, nego i na različite druge načine obezvrjeđivao je one đake koji su neke druge vjere, kao i samu religiju koja nije islam.
A da u svemu ne bude „slučajnosti“: isti je vjeroučitelj svojedobno u školskom dvorištu, dok je na okupu stajala nekolicina djelatnika škole, prišao i rukovao se sa svima njima, preskočivši jednoga koji je katolik…
Vjerojatno će mnogi na ovo kazati: „Ma, budala!“ No, bez obzira što je istina da „budala i krivih drva ima svugdje“, uistinu je porazno da takav godinama predaje vjeronauk; da nitko ništa „ne zna“; i da ga zapravo postojeći „sistem“ štiti.
Dvije strane ove priče
Ono što na kraju ostaje jesu dvije strane ove priče. Jedna je tamna, vilajetska i u konačnici upropaštavajuća; a druga je svijetla, kozmopolitska i izgrađujuća. Stranputica ove prve društvo i državu Bosnu i Hercegovinu vodi u propast, a put druge kazuje o prosperitetu i načinu očitovanja bogatstva života u različitosti cijelome svijetu.
U sadržaj prve ulaze: bolesna ideologija kojom je očito zatrovan i konkretni vjeroučitelj, a koji je onda isto to prenosio i usađivao u mlade duše; licemjerje školskoga vodstva uključujući i predstavnike vijeća roditelja, koji su stvar uzeli lakonski te sve zataškali, kao što su, nedvojbeno, i minule strukture zataškavale isto kod prethodnih generacija koje je hafiz: jedne otrovao mržnjom a druge etiketirao građanima drugog reda; dio ove strane jesu i svi oni koji su znali za ovo, a nikada nisu reagirali, koji su promatrali kako im njihovoga kolegu vjeroučitelj „preskače“ i ništa poduzeli nisu…
Ono što pak čini svijetlu stranu jesu: djeca, koja su u dubini svoga bića osjećala kako nije normalno da ih Bog odbacuje samo zato što nisu birala, nego se dogodilo da su im najbolji prijatelji oni koji ne pripadaju istoj vjeri kao i oni; što nisu dopustila da im odrastanje i njihovu budućnost u bitnomu obilježava nešto što se dogodilo prije 30 godina, kada oni – kako narod veli – nisu bili ni u planu. U ovaj krug ulaze i svi oni koji su suglasni da se o ovomu govori, piše i reagira s ciljem prokazivanja svega devijantnoga, pa makar nastupalo i iz pozicija religije…
Da bi spomenutom hafizu i njegovim prešutnim ili izrijekom rečenim sumišljenicima bilo malo jasnije, samo neka se upitaju: kako bi se osjećalo muslimansko dijete i kako bi reagirali njegovi roditelji kada bi, primjerice, u Ljubuškom ili u Modriči, katolički ili pravoslavni vjeroučitelj rekao đacima da im to dijete ne može biti prijateljem samo zato što nije „njihove vjere“…
Upravo zbog ove djece, ljudima kao što je spominjani islamski vjeroučitelj trebalo bi zabraniti da u i širokom luku imaju doticaj sa školom; a školskom vodstvu naložiti ako već stavljaju „dobar glas škole“ ispred „dobra djece“ neka radije budu zidari školskih zgrada, a ne čuvari i oblikovatelji mladih bića i budućih naraštaja. (Usput kazano, u istoj školi islamski vjeronauk predaje i jedna vjeroučiteljica bula, koja prema iskazima djece ima sasvim drugačiji pristup i za koju svi imaju samo riječi hvale.)
Jer ukoliko se od malena ljude uči da zbog vjere, nacije, rase i sl., ne mogu biti pravi prijatelji bez ikakvoga „ali“, onda nijednom a poglavito ne složenom društvu kakvo je bosanskohercegovačko, ne treba nikakva separatistička politika ili pritisci i neprijatelji „izvana“ da bi propalo – ono je naprosto unaprijed osuđeno na propast, samo je pitanje trenutka kada će to biti. Stoga, nedvojbeno je kako ova djeca i zemlja Bosna i Hercegovina zaslužuju puno više od torova u koje ih nesređeni i duboko nesretni ljudi, guraju zarad bezumnih i njima znanih interesa, prenosi Nedjelja.ba.
