“Danas ću govoriti o prekidu svjetskog poretka, kraju ugodne fikcije i početku surove stvarnosti, gdje geopolitika, gdje velika, glavna sila, geopolitika, nije podvrgnuta nikakvim granicama, nikakvim ograničenjima”.
“S druge strane, želio bih vam reći da druge zemlje, posebno srednje sile poput Kanade, nisu nemoćne. Imaju sposobnost izgraditi novi poredak koji obuhvaća naše vrijednosti, poput poštivanja ljudskih prava, održivog razvoja, solidarnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta različitih država. Ali, moć manji mora započeti s iskrenošću”.
“Čini se da nas svaki dan podsjećaju da živimo u eri suparništva velikih sila, da poredak temeljen na pravilima blijedi, da jaki mogu činiti što mogu, a slabi moraju patiti. I suočeni s ovom logikom, postoji snažna tendencija da zemlje idu nizvodno, da se prilagođavaju kako bi izbjegle probleme, nadaju se da će poštivanje propisa kupiti sigurnost. E pa, neće”.
“Moć sustava ne dolazi iz njegove inherentne stine, već iz spremnosti svih da se ponašaju kao da je istinit, ali i njegova krhkost dolazi iz istog tog izvora”.
“Desetljećima su zemlje poput Kanade prosperirale pod onim što smo nazivali međunarodnim poretkom temeljenim na pravilima. Pridružili smo se njegovim institucijama, hvalili njegova načela, imali koristi od njegove predvidljivosti. I zbog toga smo mogli provoditi vanjsku politiku temeljenu na vrijednostima pod njegovom zaštitom. Znali smo da je priča o međunarodnom poretku temeljenom na pravilima djelomično lažna, da će se najjači izuzeti kada im to odgovara, da se trgovinska pravila provode asimetrično. I znali smo da se međunarodno pravo primjenjuje s različitom strogošću ovisno o identitetu optuženika ili žrtve. Ta je fikcija bila korisna, a američka hegemonija, posebno, pomogla je u osiguravanju javnih dobara, otvorenih morskih putova, stabilnog financijskog sustava, kolektivne sigurnosti i podrške okvirima za rješavanje sporova. Dakle, postavili smo znak na prozor. Sudjelovali smo u ritualima i uglavnom smo izbjegavali ukazivati na jaz između retorike i stvarnosti. Ova pogodba više ne funkcionira. Dopustite mi da budem izravan. Nalazimo se usred raskida, a ne tranzicije”.
“Tijekom protekla dva desetljeća, niz kriza u financijama, zdravstvu, energetici i geopolitici razotkrio je rizike ekstremne globalne integracije. No, u novije vrijeme velike sile su počele koristiti ekonomsku integraciju kao oružje, carine kao polugu, financijsku infrastrukturu kao prisilu, a lance opskrbe kao ranjivosti koje treba iskoristiti. Ne možete živjeti u laži o uzajamnoj koristi kroz integraciju kada ista integracija postane izvor vaše podređenosti“.
Multilateralne institucije na koje su se oslanjale srednje sile – WTO, UN, COP – arhitektura, sama arhitektura kolektivnog rješavanja problema je ugrožena. I kao rezultat toga, mnoge zemlje izvlače iste zaključke da moraju razviti veću stratešku autonomiju, u energetici, hrani, ključnim mineralima, u financijama i lancima opskrbe. I taj impuls je razumljiv. Zemlja koja se ne može sama prehraniti, opskrbiti gorivom ili braniti, ima malo mogućnosti. Kada vas pravila više ne štite, morate se zaštititi. Ali budimo jasni kamo to vodi. Svijet tvrđava bit će siromašniji, krhkiji i manje održiv. I postoji još jedna istina. Ako velike sile napuste čak i pretvaranje da vrednuju pravila i vrijednosti za nesmetano ostvarivanje svoje moći i interesa, dobitke od transakcionalizma bit će teže replicirati. Hegemoni tada više ne mogu kontinuirano monetizirati svoje odnose”.
“Tvrdim da srednje sile moraju djelovati zajedno, jer ako nismo za stolom, onda smo na jelovniku. Ali bih također rekao da velike sile si za sada mogu priuštiti da djeluju same. Imaju veličinu tržišta, vojni kapacitet i moć diktiranja uvjeta. Srednje sile to nemaju. Ali kada pregovaramo samo bilateralno s hegemonom, pregovaramo iz slabosti. Prihvaćamo ono što se nudi. Natječemo se jedni s drugima tko će biti najpovoljniji. To nije suverenitet. To je samo performans suvereniteta uz prihvaćanje podređenosti. U svijetu rivalstva velikih sila, zemlje između imaju izbor – natjecati se jedna s drugom za naklonost velikih ili se udružiti kako bi stvorile treći put s utjecajem. Ne bismo smjeli dopustiti da nas uspon tvrde sile zaslijepi pred činjenicom da će moć integriteta i moć pravila ostaju jaki ako odlučimo koristiti ih zajedno”.
“To znači djelovati dosljedno, primjenjivati iste standarde na saveznike i suparnike. Kada srednje sile kritiziraju ekonomsko zastrašivanje iz jednog smjera, ali šute kada dolazi iz drugog, mi držimo znak otvorenim. To znači graditi ono u što tvrdimo da vjerujemo, umjesto čekati da se obnovi stari poredak. To znači stvaranje institucija i sporazuma koji funkcioniraju kako je opisano. I to znači smanjenje poluge koja omogućuje prisilu – to je izgradnja snažnog domaćeg gospodarstva. To bi trebao biti neposredni prioritet svake vlade. A diverzifikacija na međunarodnoj razini nije samo ekonomska razboritost, to je materijalni temelj za poštenu vanjsku politiku, jer zemlje stječu pravo na principijelne stavove smanjenjem svoje ranjivosti na odmazdu”.
Govor se i dalje komentira
Brojni mediji su govor prenijeli, a brojni političari, analitičari i komentatori ga se i dalje dotiču. Trump je komentirao kako kanadski premijer nije dovoljno zahvalan, iako Carney niti jednom u govoru nije spomenuo Trumpa.
Njegov nastup označio je duboki rez s političkom filozofijom koja je desetljećima definirala kanadsku vanjsku i ekonomsku politiku. Umjesto jezika multilateralne harmonije, Carney je govorio o carinama, produktivnosti, energetskoj sigurnosti i geopolitičkom riziku.
Kazao je da je poslijehladnoratovski, na pravilima utemeljen međunarodni poredak skončao. Nalazimo se usred raspada, a ne tranzicije, upozorio je. Bio je to govor zemlje koja je shvatila da se globalni poredak više ne prilagođava slabijima.
U Davosu je Carney otvoreno upozorio da protekcionizam među saveznicima ne potkopava samo trgovinu, nego i sigurnosnu arhitekturu Sjeverne Amerike, osobito u Arktiku.
Kazao je je da je kanadska energija, nafta, plin i hidroelektrična proizvodnja, temelj kontinentalne energetske stabilnosti i naglasio da se suverenitet više ne može braniti deklaracijama, nego kontrolom nad resursima, opskrbnim lancima i teritorijem.
U jednoj od najupečatljivijih rečenica poručio je da je doba oslanjanja na apstraktne norme završeno te da države koje ne djeluju strateški riskiraju da postanu kolateralna šteta globalne fragmentacije.
Trumpov pritisak
Odgovor iz Washingtona nije ostavio prostora za pogrešna tumačenja. Donald Trump, u svom karakterističnom stilu, nije imenovao Kanadu, ali je poručio da saveznici koji ovise o američkom tržištu moraju prihvatiti novu realnost te da su carine legitimno sredstvo nacionalne sigurnosti.
Time je potvrdio ono čega se Ottawa već pribojavala: u Trumpovoj doktrini Prvo Amerika, međuzavisnost država nije zajednički interes, nego poluga pritiska.
Kako je to sažeo analitičar Ian Bremmer iz Eurasia Grupe: Kanada pokušava igrati racionalnu igru u političkom okruženju koje sve više nagrađuje iracionalne poteze. Ovaj nastup u Davosu bio je simptom, a ne uzrok promjene.
Već u siječnju 2025., nakon početka drugog mandata Donalda Trumpa, Kanada se našla na povijesnoj prekretnici, suočena s povratkom agresivnog američkog protekcionizma, prijetnjama carinama i zahtjevima da postane američka savezna država.
Dolazak Marka Carneyja na čelo države simbolično je označio početak faze hladnog, tehnokratskog realizma u kojem se nacionalni interes mjeri ekonomskim rezultatima i geopolitičkim pozicioniranjem.
Carney u politiku ne ulazi kao karizmatični tribun, nego kao bivši guverner Kanadske i Britanske središnje banke, čovjek bilanci i sustavnih rizika. Njegova vlada, sastavljena od ekonomista i ljudi iz energetskog sektora, jasno signalizira povratak tvrdoj ekonomiji.
Dugogodišnja analitičarka kanadske politike Diane Francis taj je zaokret sažela u jednu rečenicu: Carney je prvi premijer koji shvaća da Kanada ne može biti globalni moralni arbitar dok joj produktivnost i životni standard srednje klase padaju.
Opasna igra
Najveći vanjski pritisak dolazi iz SAD-a. Gotovo 75 posto kanadskog izvoza i dalje završava na američkom tržištu, a industrijska struktura zemlje duboko je integrirana u američke lance vrijednosti.
Trumpove prijetnje univerzalnim carinama od 10 do 25 posto, uz stalne najave izmjena ugrožavaju kanadsku proizvodnju. Carney na to odgovara strategijom energetskog štita, podsjećajući Washington da američka energetska sigurnost u velikoj mjeri ovisi o kanadskim resursima.
No, mnogi upozoravaju da je riječ o opasnoj igri. William Pellerin, partner u najvećoj kanadskoj tvtrki za međunarodnu trgovinu, poziva na oprez: “Moramo biti pažljivi, kako zbog naravi američkoga predsjednika tako i zbog naše ovisnosti o Americi. Ne postoji druga država te veličine s kojom možemo odjednom toliko poslovati, a svaka nagla promjena smjera nosi velike rizike”.
Svjesna svoje ranjivosti, Kanada pokušava razbiti gotovo potpunu ovisnost o SAD-u okretanjem prema Aziji. Siječanjski posjet Marka Carneyja Pekingu, prvi na toj razini nakon gotovo desetljeća, simbolizirao je pokušaj strateške diversifikacije, ali bez iluzija o novom strateškom partnerstvu. Carney otvoreno priznaje političke razlike s Kinom, ali inzistira na selektivnom pragmatizmu. Kina treba kanadske žitarice, energente i kalij, dok Kanada traži kapital i tržišta za kritične minerale.
Kanadski akademik Michael Geist taj pristup opisuje kao odgovorni angažman, priznanje da globalna ekonomija ne funkcionira na moralnim vrijednostima. “Ne postoji nijedan živući Kanađanin koji je mislio da SAD može biti bilo kakva prijetnja za našu zemlju, posebno ne vojna. I onda se samo tako, probudimo u novoj stvarnosti”, tvrdi.
Ta rečenica možda najbolje oslikava dubinu promjene: stabilnost odnosa s Washingtonom, nekoć neupitna, više se ne može uzimati zdravo za gotovo.
Novo poglavlje Kanade
Istodobno, Kanada vodi bitku na unutarnjem frontu. Rekordno useljavanje između 2021. i 2024. povećalo je broj stanovnika iznad 41 milijuna, ali bez proporcionalnog rasta infrastrukture i produktivnosti.
Stambena kriza u Torontu i Vancouveru postala je simbol šire disfunkcionalnosti. Carneyjev zaokret u imigracijskoj politici (ograničavanje broja stranih studenata i privremenih radnika) predstavlja povijesni odmak od politike otvorenih vrata.
Kanadski ekonomist Benjamin Tal taj potez opisuje kao nužnu korekciju, upozoravajući da imigracija bez rasta produktivnosti ne stvara bogatstvo, nego samo preraspodjeljuje oskudicu.
U kontekstu zelene tranzicije Kanada se nalazi u paradoksalnoj poziciji. Posjeduje golema nalazišta litija, nikla, bakra i grafita, ali birokratski procesi koji otvaranje rudnika produžuju i do 15 godina prijete da taj geopolitički kapital ostane neiskorišten. Novi zakon o strateškim resursima pokušava to promijeniti.
Na sjeveru se istodobno odvija još dublja transformacija. Topljenje leda i otvaranje Sjeverozapadnog prolaza pretvorili su Arktik iz periferije u strateško središte.
Kanada pokreće vojne vježbe na Arktiku, modernizira sustav vojnog nadzora NORAD i ulaže u nove podmornice. Sigurnosni analitičar Rob Huebert upozorava da se danas teritorij na Arktiku ne gubi ratom, nego nečinjenjem Huebert kaže kako je ova promjena povijesna. Kanada više nije tihi, moralno samouvjereni promatrač globalnih procesa. Pod vodstvom Marka Carneya ona se profilira kao pragmatičan, resursno osviješten čimbenik koji suverenitet shvaća prvenstveno kao ekonomsko i strateško pitanje.
Dodaje kako, suočena s agresivnim američkim protekcionizmom, nužnošću otvaranja prema Aziji i rastućim sigurnosnim izazovima na Arktiku, Kanada ulazi u novo poglavlje – ono u kojem energija, kritični minerali i hladna geopolitička računica postaju temelj njezina opstanka i međunarodnog utjecaja.
U inat Trumpu: Kanadski premijer u Kini sklapa ‘novo strateško partnerstvo’. Ponuda koja se ne odbija
