Potpuni kaos, donekle još kontroliran, zahvatio je svijet a time i Hrvatsku. Događaja je jako puno, pri čemu se odvijaju nevjerojatnom brzinom, pa je sada i posljednjim skepticima postalo jasno kako smo ušli u odlučujuću fazu preustroja odnosa između velikih sila a time i međunarodnog poretka, gdje onaj dosadašnji više ne postoji. Porođajne muke novog, koji se stvara, su bolne, a koliko će bolovi dugo trajati ovisit će prije svega o ključnom geopolitičkom trokutu SAD-Rusija-Kina tj. kada će se uspjeti dogovoriti o novim pravilima igre koji će vrijediti u budućem svijetu. Slično kako su se tadašnje velike sile dogovorile nakon Drugog svjetskog rata.
Sjedinjene Države, i zapad u cijelosti, u međuvremenu do samih temelja potresaju dokumenti koji se povremeno objavljuju vezano uz pok. seksualnog prijestupnika Jeffreya Epsteina i njegov „otok razvrata“. Ako je netko mislio, a mislili su prije svega američki demokrati, da će se inzistiranjem na masovnijim objavama inkriminirajućih dokumenata i fotografija uspjeti destabilizirati Donalda Trumpa jako se prevario. Jer sve se vrlo brzo i neočekivano okrenulo i protiv Demokratske stranke, a onda i njenih izgleda za brzom i lakom pobjedom na predstojećim predizborima 3. studenog ove godine. Naime, pokazalo se – njihovi su istaknuti članovi itekako involvirani u sve ove nemile događaje povezane s bogatim, perverznim, zlim pokojnikom.
Podsjećam kako je sve počelo. Trump je tijekom predizborne kampanje najavljivao potpuno otvaranje tajnih dosjea o Epsteinu kada dođe na vlast. Vjerojatno, nakon što je saznao i da se njegovo ime i fotografije u tim dokumentima prilično često spominju i egzistiraju kao činjenica, naglo je zakočio i odustao od daljnjeg objavljivanja. To je pak izazvalo čuđenje javnosti pa su demokrati sve shvatili kao svoju veliku priliku za napad na samoga Trumpa i nastavili vršiti politički i medijski pritisak na njegovu administraciju s ciljem nastavka objavljivanja tajnih dokumenta pa je potonja na kraju popustila. Sada sam uvjeren – potpuno svjesno i zlurado. Evo o čemu se radi, barem iz onoga što je do sada vidljivo.
Trumpovo ime i fotografije s Epsteinom vezane su uz razdoblje iz prvog desetljeća ovog stoljeća tj. dok potonji još nije bio sudski optužen tj. proglašen krivim. Međutim, ovo što se sada objavljuje, a riječ je o tisućama novih dokumenata (još ih navodno ima neobjavljenih više od milijun!), pokazuje istaknute članove Demokratske stranke u vrlo neugodnim pozama na „otoku sreće“, a zapravo razvrata i opačina svake vrste. I to, za razliku od Trumpa, u vremenu nakon što je Epstein pravosudno bio osuđen.
Od Bila Clintona (koji je najprije odbio svjedočiti pred Kongresom, a nakon prijetnji novčanom kaznom i pritiska javnosti na to je prošlog tjedna ipak pristao) i brojnih drugih poznatih i moćnih osoba u SAD-u, preko bivšeg britanskog princa Andrewa (brata kralja Karla III.) koji se prošlog tjedna konačno morao preseliti iz svog doma u Windsoru na imanje Sandringham u Norfolku dok je kraljevska dinastija uzdrmana kao nikad prije – pa sve do norveške kraljevske dinastije koju ovih dana iz temelja potresa povezanost s Epsteinom. Naime, kako piše BBC, prijestolonasljedna princeza Mette-Marit (koja ionako ima velikih problema sa svojim „nestašnim“ sinom Mariusom Borg Høibyjem (29) pritvorenim na četiri tjedna zbog napada na ženu s kojom je bio u vezi), sada se također suočava s javnim otkrićem da se i sama „dopisivala tri godine s pokojnim seksualnim prijestupnikom Jeffreyjem Epsteinom između 2011. i 2014.“. Krunska princeza Mette-Marit priznala je “lošu procjenu” nakon što su njezini opsežni kontakti s Epsteinom postali očiti. Izrazila je “duboku sućut i solidarnost sa žrtvama zlostavljanja koje je počinio Jeffrey Epstein” i rekla da je njezin kontakt s njim bio “jednostavno neugodan” – kako prenosi BBC.
Oko svega ovog što se sada događa tresu se još mnoge važne osobe u SAD-u i Europi, a prema mom mišljenju, sama afera biti će veća, i po posljedicama jača i od one, također ogromne – s curenjem povjerljivih dokumenata s oznakom visoke tajnosti u aferi WikiLeaks oko 2010. godine. Trest će se, vjerojatno – sve do spomenutih jesenskih izbora, a onda bi stvar mogla polako jenjavati, iako će oni koji sada imaju vlast, a to je Trump, i dalje moći koristiti ogromnu količinu, vjerojatno kompromitirajućeg neobjavljenog sadržaja za discipliniranje svojih ključnih oponenata.
Zato i kažem kako su oko svega ovoga mnogi opasno zaigrali, a sve zbog mahnite politikantske želje za osobnim obračunom s Trumpom izvan okvira uobičajene političke borbe, što im se sada vraća kao bumerang s još potpuno nepoznatim konačnim posljedicama. U najboljem slučaju – oni se sada mogu nadati kako će američki glasači i jednu i drugu stranku svrstati u isti koš. Ako pak to ovi učine sigurno neće puno ni pogriješiti.
Enigma Epsteina: ‘Medene zamke’, kao obavještajna taktika za utjecaj preko globalnog kompromata
Thompson – simbol fašizma kojeg u Hrvatskoj nema
Ne mogu izdržati a da se ovom prigodom ne osvrnem i na destabilizaciju unutarnjih prilika u Hrvatskoj, jer je i to, makar tako na prvi pogled možda ne izgleda, itekako vezano uz geopolitičke borbe koje se odvijaju u Europi i svijetu. Makar ne (barem se iskreno nadam) uz aferu Epstein.
Oko organizacije dočeka rukometaša hrvatske reprezentacije sve je više-manje rečeno i sada nema smisla oko toga previše mudrovati i na to trošiti vrijeme. Svatko će taj događaj ionako tumačiti na svoj način – ovisno iz kuta svog političkog promišljanja i ideološke orijentacije.
Ono što, međutim, želim reći je, kako je taj događaj dosad najbolje razotkrio koliko je dramatično visok stupanj unutarnjih podjela u hrvatskom društvu a time i destabilizacije hrvatske države.
Posebno zabrinjava činjenica kako je spomenuti proces već dugo na djelu (zadnjih barem 10-ak godina intenzivno), a da se ništa značajno s ciljem njegove prevencije nije poduzimalo. Štoviše! I pticama na grani je bilo vidljivo kako tzv. apsolutne slobode tj. politika „zabrane zabrana“ koje su provodile sve vlade premijera Andreja Plenkovića, prema svemu i svakome, dovele do stanja s kojim se sada suočavamo. Do nikad više raskoljenog društva po političkim i ideološkim (svjetonazorskim, vrijednosnim) odrednicama koje ubrzano izlaze iz okvira dnevno-političkih borbi i ozbiljno prijete prelijevanjem u klasične obračune uličnog karaktera s ciljem dokazivanja svoje ispravnosti, a tuđih zabluda. Drugim riječima, fizičkih obračuna, koji, kao takvi, uvijek mnogu eskalirati upotrebom vatrenog oružja, eksplozivnih naprava i svega ostaloga što može dovesti do ljudskih žrtava.
Takve smo scene imali prilike prošloga tjedna vidjeti u Torinu, kada su vlasti zatvorile izvjesni prostor koji je bio središte okupljanja tamošnje radikalne ljevice. Kaos koji je potom uslijedio, s tisućama maskiranih urbanih revolucionara u glavnoj ulozi i koji su izišli na ulice grada zapanjio je i središnju vladu u Rimu izrazom njihove brutalnosti i nemilih scena fizičkih napada na pripadnike snaga sigurnosti koji su samo radili svoj posao. Do sada su slične scene u Italiji bile vidljive samo u međusobnim obračunima ilegalnih migrantskih skupina, ili pak njih sa službenim snagama sigurnosti – ali ovo je bilo nešto posve drugo.
Nažalost, na hrvatskim društvenim mrežama ovih sam dana mogao vidjeti slične pozive na obračun s aktualnom, ali ne nekom lokalnom (iako je i to nedopustivo) već državnom vladom koji su stizali od strane radikalnih ljevičara kroz objave tipa onih da je Vlada RH svojim potezom davanja prostora Thompsonu (on je već davno u prljavoj političkoj kuhinji odabran kao „simbol fašizma“ u Hrvatskoj) da sudjeluje na dočeku rukometaša dala zeleno svjetlo više ni manje nego za – terorizam!
Izmišljeni fašizam i stvarni hibridni rat: kako se Hrvatska nepotrebno igra vatrom
Specijalni rat protiv Hrvatske
Takve i sve češće slične objave ili prijetnje najčešće dolaze sa spektra organizirane radikalne ljevice u urbanim sredinama – najviše u Zagrebu, ali i u drugim velikim gradovima, poput Rijeke, ili pak Zadra i Splita. Krajnje desne poruke mržnje i nasilja svojim daleko najvećim dijelom stižu samo od strane huligana iz navijačkih skupina i nikako se ne mogu tretirati kao organizirano političko, čak ni pseudo-političko djelovanje, i zna se kako se prema njima službe sigurnosti postavljaju i kako ih izoliraju u njihovom djelovanju. S druge strane, bilo kakve političke stranke s radikalnim desnim ideološkim programima su također potpuno marginalizirane i daleko od toga da se i u najmanjoj mjeri približe institucionalnom djelovanju tj. ulasku u Sabor kroz parlamentarne izbore. Time je i njihov utjecaj na društvo krajnje marginaliziran, gotovo da nije ni kvartovski a kamoli gradskog ili nacionalnog karaktera. Njihov je djelokrug rada odnedavno groteskno sveden na bubnjanje i urlanje pod prozorima ideoloških suparnika, a to je – svatko će normalan priznati, možda originalan ali posve neprimjeren i neučinkovit oblik političke borbe za bilo koga tko ima ozbiljne političke ambicije.
Međutim, kod radikalne ljevice stvar je potpuno drukčija. Ona ne samo što se uspjela organizirati, već se i institucionalizirala kroz određene nove političke opcije i na lokalnoj i na državnoj razini, a njezin je utjecaj još više vidljiv kroz različite nevladine udruge – financirane bilo iz državnog, bilo iz gradskih proračuna. Ono što njih i ikonografiju, koja ih u njihovim sve češćim prosvjednim skupovima protiv „sveprisutnog fašizma“ i „klerofašizma“ u Hrvatskoj (o tome nešto više kasnije u tekstu) sve češće prati i karakterizira je nostalgična povezanost s propalim komunističkim režimom odnosno Jugoslavijom, kao i omalovažavanje Domovinskog rata kao temelja na kojem počiva suvremena hrvatska država.
To omalovažavanje, pokušaji izjednačavanja krivnje za rat i smještanje Domovinskog rata u okvire onog „bratoubilačkog“ po sistemu „tko nas bre zavadi“ nije plod nekakvih slučajnih inspiracija pojedinaca, već sustavnog i organiziranog korištenja puno šireg spektra instrumenata koje se definitivno može i mora početi svrstavati u specijalne ili, prema suvremenim nomenklaturama rečeno – hibridne operacije – zapravo specijalni rat protiv Hrvatske. I nije to plod aktivnosti samo, kako je premijer Plenković prošli tjedan rekao „dvjestotinjak osoba“ koji u svemu ovom što se samo na području Zagreba događa u navedenom smislu, već je, usuđujem se to reći – riječ o puno većoj i organiziranijoj mreži koja svoje krakove pruže i izvan Republike Hrvatske, do Beograda, i ne samo njega.
Dovoljno je u tom smislu pratiti svakodnevne vijesti srbijanskih medija, a o društvenim mrežama da i ne govorim, pa će svima biti jasno kakvu je percepciju Hrvatske službena srbijanska vlast izgradila unutar svoga društva. Ona godinama neskriveno generira navodno ustaštvo u RH, a u posljednje vrijeme to čini kozmičkom brzinom, neviđenom još od vremena Slobodana Miloševića, „jogurt revolucija“ i svega što je nakon njih uslijedilo na ovim prostorima. Pritom je, i to ne treba gubiti iz vida iako se u hrvatskoj politici o tome više rijetko kad govori (mi se sa svime i svakim lako pomirimo, ali se s nama drugi ne žele miriti i tu je naša tragedija jer često ispadamo kao „guske u magli“ koje bezglavo srljaju u vlastitu propast) – Srbija u međuvremenu potpuno rehabilitirala četnički pokret te ga iz radikalno velikosrpskog i kolaboracionističkog s talijanskim fašistima i njemačkim nacistima pretvorila u „antifašistički pokret“ europskog tipa, „obrijavši mu bradu“ strašnih zločina koje je počinio nad nesrpskim narodima na ovim prostorima tijekom Drugog svjetskog rata, a ništa manje i u onom Domovinskom. Na tu činjenicu hrvatski „antifašisti“ redovito šute ali zato ustaše, po beogradskoj recepturi – rado vide svuda i u svakome.
Kulturno-politički nasrtaji na Hrvatsku kao izraz strategije SANU
Kada je počela „fašizacija Hrvatske“?
Ono što je ovdje važno naglasiti – proces predodžbene „fašizacije“ Hrvatske od strane službenog Beograda i tamošnjih medija nije počeo s Thompsonovim koncertom na zagrebačkom hipodromu (Thompsona su puno ranije pretvorili u „ikonu hrvatskog fašizma“ što je, zanimljivo, vrlo brzo prihvaćeno i u RH što je bilo vidljivo kroz zabrane koncerata u određenim sredinama, pokretanje sudskih procesa protiv izvođenja pjesme „Čavoglave“ u njezinom izvornom obliku što je naknadno sudski dozvoljeno dok je sam pozdrav ZDS sudski zabranjen u javnoj uporabi i td.).
Ta je fašizacija zapravo počela od početka 2000.ih, kada je Beograd definitivno odlučio kako se neće pomiriti sa svojim vojnim i geopolitičkim porazom u Hrvatskoj koji je generirao i sve ostale neuspjehe srbijanske politike na post-jugoslavenskim prostorima. To je najprije dokazao aktivnim obilježavanjem godišnjice VRO Oluja-95 kao svojevrsnog dana svesrpske tragedije, želeći kopirati tragediju izraelskog naroda u Holokaustu tj. nametnuti percepciju o „genocidnosti“ hrvatskog naroda koji, stoga, onda i nema pravo na samostalnu državu.
Umjesto provedbe nužne društvene katarze priznavanjem vlastite krivnje za događaje iz 90-ih godina, kao i pokušaja pronalaska dodirnih točaka koje bi popravljale i dugoročno stabilizirale odnose s Hrvatskom i ostalim susjedima (što bi trebao biti cilj svake normalne države, jer od susjeda, kakvi god da jesu, nitko ne može pobjeći zbog geografske zadanosti), Beograd je odlučio „okrenuti pilu naopako“ i poraz svoje strateške politike počeo prikazati kao žrtvu „belosvetske urote“. Nakon toga krenuo je još i dalje, u pokušaj pretvaranja tog poraza gotovo pa u pobjedu, a što je znao uspješno činiti tijekom povijesti. S tim je ciljem počeo s podrivanjem stabilnosti susjednih država nastalih raspadom SFRJ u čemu se obilato koristi, naravno, više ne grubom ili vojnom silom jer to nije moguće, već politikom iz sfere kulture kao i medijima koji sve to pokrivaju i relativiziraju na sebi svojstven način – prebacivanjem fokusa javnosti na sasvim druge stvari, daleko od onih ključnih, kritično važnih.
U toj strategiji – službeno nazvanoj „Srpski svet“, ustaše su svi i svuda u Hrvatskoj. I to je poruka koja se nastoji nametnuti ne samo u srpskom društvu u čemu se, nažalost, najvećim dijelom uspjelo (zanimljivo je kako ju je vrlo brzo prihvatila i bošnjačka politička strategija u susjednoj BiH što je tema za posebnu analizu), već se ta tendenciozna i lažna percepcija želi pod svaku cijenu ucijepiti i u hrvatsko društvo kroz legalne oblike djelovanja (a zapravo specijalni rat): na političkom, kulturnom i medijskom prostoru.
Prije svega preko, paralelno s „epidemijom ustaštva“ u Hrvatskoj naglo iznikloj i „epidemiji antifašizma“ i udruga i političkih opcija koji ga aktivno i sve radikalnije promiču i javnosti nameću gotovo ultimativno po modelu „ili ste s nama ili ste fašisti“. Dakle, tko se s njima politički i ideološki ne slaže, protiv njega su onda dozvoljeni svi oblici borbe, od difamacije i denunciranja kroz medijski i pravosudni prostor, pa tko zna do čega sve ne u budućnosti s obzirom na ubrzanu radikalizaciju društva.
U čemu su Marx i drugovi bili u pravu, a što potvrđuje svijet koji se raspada
Branitelji ne traže povišice plaća, već zaštitu vrijednosti na kojima počiva hrvatska država
Paralelno, medijski se stvara percepcija o hrvatskim braniteljima kao nekoj povlaštenoj kasti koja ništa ne radi, već samo iscrpljuje hrvatsko društvo i u gospodarskom i političkom smislu. Njih se u nametnutom kulturološkom ratu protiv Hrvatske, kroz razne filmove u srbijanskoj koprodukciji (od kojih su mnogi, nažalost, sufinancirani i sredstvima iz hrvatskog proračuna temeljem nekakve bilateralne kulturne suradnje koja bi valjda trebala dovesti do normalizacije ukupnih hrvatsko-srpskih odnosa) izruguje i prikazuje neukim primitivcima kroz zadanu potku „okretanja pile“ o Domovinskom ratu, preuveličavaju ili čak „pronalasku“ nepostojećih hrvatskih ratnih zločina protiv nedužnih srpskih civila i štošta drugo. Slično se djeluje i kroz različite kulturne manifestacije i performanse raznih nevladinih udruga kojima se ismijavaju i branitelji i Domovinski rat, a sve, navodno, u ime „edukacije mladih“ i nekakvog novog zajedništva i naravno – slobode umjetničkog izričaja.
Na takve „performanse“ hrvatski branitelji sve češće reagiraju ne samo priopćenjima, već i javnim prosvjedima, poput onih iz prošlog ljeta u Benkovcu ili Šibeniku, gdje se u pravilu (i što je posve razumljivo s obzirom na sve kroz što su i oni i Hrvatska prošli prije samo 30-ak godina) teško nose s emocijama, a što onda opet iskorištavaju razni mediji po zadatku, da ih prikažu „ekstremistima“, „ustašama“, PTSP-ovcima i čime sve ne, samo kako bi zaštitili ne njih ili Domovinski rat, već projekte koji su u službi gore navedene protuhrvatske politike.
Premijer Plenković je nakon spomenutih ljetošnjih događaja rekao kako je Hrvatska demokratska država i da vlada ne može niti želi bilo što zabranjivati i miješati se u umjetničke izražaje pojedinaca, a usput podsjetio i kako je njegova vlada dosad najviše od svih drugih vlada učinila za branitelje, povisivši im mirovine na nikad veću razinu, dok istovremeno svečano obilježava sve važne obljetnice Domovinskog rata.
To što je rekao nedvojbeno je točno, ali dodat ću još nešto važno. U razgovorima s istinskim braniteljima koje često imam priliku voditi, redovito čujem kako bi svi do jednoga odmah odustali od svih navedenih povišica i privilegija koje zakonski ostvaruju svojim statusom, u zamjenu za istinsko a ne hinjeno vraćanje dostojanstva Domovinskom ratu. Jer oni dobro znaju što je u svemu ovome u igri odnosno na kocki. Ako je temelj hrvatske države Domovinski rat, a je – pljuvanje po njemu logički znači i pljuvanje po hrvatskoj državi.
Zato se iskreno nadam (iako sam po prirodi ponekad još uvijek naivan kao malo dijete usprkos svom životnom iskustvu) kako je premijer Plenković prošloga tjedna, tijekom svoje medijske konferencije dan nakon veličanstvenog dočeka rukometaša na glavnom zagrebačkom trgu, kada je rekao kako je politički cirkus kojeg je izveo gradonačelnik Tomislav Tomašević istinska „politička prekretnica“ u Hrvatskoj tako stvarno i mislio.
I to na način da se Domovinski rat konačno stvarno i cjelovito zakonski zaštiti kao nešto što ne može biti predmet bilo čijih političkih igara, bilo čijih „umjetničkih inspiracija“ ili „performansa“ zajamčenih slobodom umjetničkog izražavanja. Jer sve su ideologije koje se posljednjih godina sve opasnije sudaraju u hrvatskom društvu propale – i fašistička odnosno ustaška i komunistička odnosno jugoslavenska. Niti su ustaše, niti su hrvatski komunisti doveli do stvaranja suverene, samostalne hrvatske države. To je omogućio jedino Domovinski rat i on je temelj nad temeljima, po kojemu nitko u Hrvatskoj ne smije pljuvati niti ga dovoditi u pitanje. To se vrlo lako može zakonski riješiti, a ne vjerujem da bi se itko na političkoj sceni tome usudio suprotstaviti ukoliko bi bila vidljiva odlučna volja vlasti da uistinu učini.
Jer baš svaka država u svijetu počiva na nekim povijesnim događajima – temeljima, i njih obilježava kao svoju svetinju. Hrvatski narod sudjelovao je svojim velikim brojem i u antifašističkoj borbi, neovisno što je dio njega hrvatsku državnost želio ostvariti i kroz ustaški pokret i što je taj pokušaj – odnosno uspostava NDH propao, doživjevši sudbinu nacističkih i fašističkih tvorevina u Europi. Zato je i činjenica o hrvatskoj antifašističkoj borbi jasno naglašena i u Ustavu RH.
Ali, ponavljam, niti je ta borba, niti ona ustaška dovela do hrvatske državnosti. I jedno i drugo, i komunizam i fašizam, treba jednom zauvijek prepustiti prošlosti, a Hrvatsku, temeljenu na Domovinskom ratu kao ključnoj vrijednosti – konačno pustiti da prodiše!
Jer nalazimo se u krajnje složenim i opasnim geopolitičkim vremenima. Unutarnji razdor je ono što nam sada najmanje treba i što se svim silama i pod svaku cijenu mora zaustaviti.
Kraj starog savezništva i ‘ere nevinosti’ EU-a: Europski ‘Rubikon’ je prijeđen, povratka nema
Novi vjetrovi u Europi. Tražite fašizam tamo gdje stvarno postoji
Da je to tako svjedoči i prošlotjedna izjava talijanskog ministra vanjskih poslova Antonija Tajanija u intervjuu za Corriere della Sera koji je odbacio mogućnost ubrzanog prijama Ukrajine u EU već s početkom 2027. godine. „Podržavamo pristupanje Ukrajine, ali prvo je tu Balkan, prema kojem imamo obveze i koji nam je prioritet. 3. ožujka bit ćemo domaćini sastanka ‘Prijatelja Balkana’ u Rimu. 1. travnja bit ćemo u Beogradu s njemačkim ministrom Wadephulom kako bismo pokazali našu pozornost prema Srbiji“, rekao je istom prigodom talijanski ministar.
Ništa u tome nema ni sporno ni loše – zadane se procedure i obećanja moraju poštivati. Međutim, ovim primjerom želim ukazati kako geopolitika velikih igrača čini svoje, a da male države u tim opasnim i nepredvidivim vodama moraju znati plivati kako bi ostale na površini (nikako ne po primjeru Ukrajine za koju ćemo svi skupa vjerojatno još ove godine imati prilike svjedočiti čime će na kraju rat po nju rezultirati, a to, vjerujte mi – neće izgledati jako dobro i od čega se Europa sada nastoji sve više izvlačiti, o čemu više neki drugi put).
Jednako tako mi je odavno znano kako je Hrvatska od snažnih europskih igrača primorana „gutati knedle“ svog ponosa samo da bi pomogla Srbiji da se izvuče iz ruske sfere utjecaja i pridruži euroatlantskim integracijama. Međutim, sve ima i svoje granice i svoju mjeru.
Jer, je li nama baš tako svejedno da dijelimo iste integracije sa susjedom koji nas po svijetu aktivno politički i medijski difamira i optužuje za fašizam kojeg nema niti približno onoliko koliko u bilo kojoj demokratski razvijenoj zapadnoj zemlji? Je li nama baš toliko svejedno da se oni koji nam prijete i s političkih tribina diljem Srbije i po tamošnjim medijima i društvenim mrežama da su s oružjem u ruci citiram „opet spremni pomoći antifašistima u Hrvatskoj u borbi protiv povampirenog fašizma“ slobodno šeću Hrvatskom, ovog puta kroz nekakav „šengenski prostor“ i sl.?
I još nešto! Nazovimo to tako, igrom slučaja, dobro sam upoznat i s aktivnostima talijanske iredente, sa sastancima iste koje su od Trsta do Rima održavali s predstavnicima radikalnih, velikosrpskih političkih opcija, a isto tako i s pojedinim aktivnostima sadašnjeg spomenutog talijanskog šefa diplomacije i njegovim ranijim izjavama koje se odnose na suvremenu Hrvatsku i njen državni vrh. Ono što talijansku iredentu i velikosrpske radikale povezuje su, naravno – pretenzije na dijelove hrvatskog teritorija, što svaka normalna vlast u Zagrebu mora uzimati u obzir i biti spremna na adekvatnu reakciju ako ne daj Bože zatreba.
A za gradonačelnika Tomislava Tomaševića, kao i za one građane Zagreba koji se već dugo vremena gotovo na razini čistog rasizma nabacuju prema Hrvatima iz drugih dijelova naše zemlje ili pak BiH, nazivajući ih (opet s društvenih mreža prikupljeno) „kockastoglavima“, „dinaridima“, „kamenjarima“, „Hercegovcima“ (u negativnom a ne geografskom kontekstu), „mafijašima koji su opljačkali Zagreb“ i naravno i neizostavno – „ustašama“ i „fašistima“ – koji se svi „moraju pokloniti građanima Zagreba kad u njega ulaze i vrijednostima koje oni zastupaju“ – imam jedan jednostavni recept koji ih od svih nabrojanih „pošasti“ može vrlo brzo osloboditi.
Raspišite referendum o tome želite li da Zagreb bude glavni grad Hrvatske i svih Hrvata kako se to uobičajeno voli reći, ili ne? Ako ne želite, itekako ima gradova koji će to odmah objeručke prihvatili: od ne tako dalekog Varaždina koji je to već jedno kratko vrijeme u povijesti i bio, preko Splita, pa do Rijeke i Osijeka.
Jer svi normalni dobro znaju što glavnom gradu i njegovom prstenu bilo gdje u svijetu donosi takav status. Od ekonomije, financija, ukupnog razvoja i standarda življenja i td. Jer tamo gdje je koncentrirana politička moć, tamo je koncentriran i kapital i biznis.
Drugim riječima i s tim ću završiti: ako Tomašević i njegova klika žele Zagreb kao glavni grad Hrvatske i svih njenih građana onda se tako već jednom moraju početi i ponašati. Grad moraju držati otvorenim za sve, a ne samo za „cajke“ koje od njega čine balkansku krčmu i provinciju. Zabrane koncerata M.P. Thompsonu, koliko god to naizgled bilo politički nebitno a nije , samo su izlika njihovog potpunog prijezira prema jednoj drugoj, većinskoj Hrvatskoj. Upravo onoj čija se brojnost i žar vidi na njegovim koncertima – od hipodroma do onih dvoranskih.
Uostalom, golemi broj zagrepčana itekako bi rado opet gledali MPT i u areni i na hipodromu (oni koji to ne žele jednostavno ne bi došli). Glupo je, i politički kratkovidno, da ih se u tome sprječava zbog jedne jedine pjesme, koja se, uostalom, kao takva i sudskom odlukom može slobodno izvoditi u čitavoj Hrvatskoj. A Zagreb je još uvijek njen sastavni dio – i to glavni.
Fašizam i ustaštvo se u Hrvatskoj namjerno inducira da bi ga se uporabilo u političke svrhe. Suvremena Hrvatska ima jedan jedini monolitini temelj kao jamac njene vječne opstojnosti – Domovinski rat. Ostalo su sve manipulacije onih koji tu opstojnost ne žele.
