Internet i mediji preplavljeni su reklamama za kladionice i kasina, a velike kompanije zarađuju masne novce na jednoj on najtežoj ovisnosti današnjice – kocki. Broj ovisnika o kocki raste iz godine u godinu, a po nekim podacima u Hrvatskoj živi čak 50 tisuća patoloških kockara.
Kocka se posvuda – na internetu, u kafićima, kladionicama i casinima. I potpuno je legalno.
Zbog toga smo o kocki i ovisnosti o kockanju razgovarali s momkom koji je s 21 godinu liječeni kockar koji je sa svojim porokom počeo sa 16 godina, a dok je postao punoljetan već je bio pred zidom.
Bella figura, bella pitura
Priča svakog kockara je stravična na različite načine, ali gotovo sve one počinju isto – kada se ubaci prvih deset kuna u aparat. S aparata se prelazi na casino i provode se noći uz igre – bella figura, bella pitura…
Naš sugovornik J.I.M. kaže nam da je kockanje počelo kad je imao 16 godina i dobio prvih sto kuna na voćkicama. Ubacio je deset kuna i dobio deseterostruko više.
„Bila je to, ajmo reći neka vrsta početničke sreće. Iako sam od početka znao da je to nešto što nije dobro, nisam se obazirao. Nisam razmišljao o posljedicama. Mislio sam – što bih ja išta radio kad stalno dobivam?“, govori nam J.I.M. (podaci poznati redakciji).
„Sad vidim da sam pamtio samo dobitke, a ne i dane kada bih izgubio sve. Problemi su počeli kada nije bilo novca, a bilo mi je potrebno sredstvo da nastavim kockati. Tada sam počeo uzimati novac roditeljima i prodavati zlato iz naše kuće“, govori nam.
„U to doba sam bio sjajan manipulator. Kockari se jako dobro sakrivaju. Ne može se to odmah primijetiti, poput recimo ovisnosti o drogi i alkoholu. Sakrivao sam svoj porok od svih i bilo mi je važno samo da nabavim novac za svoju strast“, kaže.
„Kockaru dobitak uopće nije bitan“
Splićanin kaže da kockaru dobiveni novac uopće nije važan. Važno je osjetiti taj adrenalin igre. Sve što bi dobio, kaže, vratio bi u aparat. U međuvremenu je postao punoljetan i krenuo u casino. Tamo je išao svaki dan, govori nam.
„Ta moja manipulacija potrajala je do moje 19. godine. Ni o čemu nisam razmišljao osim kako da nabavim novac za svoju strast. Iz kuće sam prodao sve, a onda sam dobio sezonski posao i od gazde zatražio plaću unaprijed“, priča nam.
Tada je, kaže, njegov otac shvatio kakav problem ima njegov sin. Poslao ga je kod psihologa i psihijatra, ali pomoći nije bilo.
„Meni u mojoj glavi nije bila potrebna pomoć“, kaže nam.
„U najgorim danima svoje ovisnosti mislio sam samo o kocki. Sanjao sam voćkice. Ništa mi nije bilo važno osim toga gdje ću nabavit novac. Na kocku sam trošio sve, čak i stipendiju koju sam primao“, priznaje.
„Guglao sam kako prestati“
Život mu je postajao sve gori i dublji pakao, priča nam. Kada je konačno shvatio da ima problem počeo je tražiti rješenja.
„Znao sam guglati kako ću prestati, a onda bih nakon toga ponovno otišao kockati“, govori nam.
Njegov problem postao je problem čitave njegove obitelji. Jedina je sreća, kaže, što nije posuđivao novac od kamatara jer se iz toga gotovo nemoguće izvući.
Pamti, kaže, najgori dan svog života i stvar neprocjenjive emotivne vrijednosti koju je prodao kako bi kockao.
Spas u terapijskoj zajednici
Njegova obitelj i on odlučili su da će spas potražiti u terapijskoj zajednici. Tjedan dana prije odlaska u Zajednicu Papa Ivan XXIII bio je sam sa sobom, govori nam, i rekao sam sebi da je to jedino rješenje koje ima za svoj problem.
„Prošao sam terapijsku zajednicu gdje je završio terapijski program koji se sastoji od: psihosocijalne pomoći i podrške, rada i resocijalizacije. U zajednici sam naučio prave vrijednosti koje su se u ovisnosti izgubile. Od pomaganja, grupnog rada, rada u polju, obiteljske atmosfere…“, kaže.
Dodaje da je zajednica imala ključnu ulogu u njegovom životu i da bez nje nije mogao izaći na pravit put.
U zajednici je živio s još 20 ovisnika i liječenih ovisnika koji su pomagali novopridošlim članovima da svoj život vrate u normalu. Oni koji prođu put terapijske zajednice vrlo često tamo ostanu kako bi druge ovisnike izvukli iz pakla u kojemu su sami bili.
Život u zajednici ispočetka je bio jako težak. Tek je nakon pola godine osjetio da se počinje oporavljati i da je napokon na dobrom putu.
Danas želi pomoći drugima
Splićanin je u zajednici proveo godinu i pol dana, a nakon toga su ga, kao naprednog korisnika, poslali u Rumunjsku u sličnu komunu gdje se bavio pomaganjem potrebitima. Preporučljivo je, kaže, da se bivši ovisnici ne vraćaju u okruženje u kojemu su upali u ovisnost.
„Danas mislim da to nije bitno. Kockati se može bilo gdje. Sve je puno kladionica, reklamiraju se na internetu. To je sve potpuno legalno. A to je najveće zlo koje postoji na ovom svijetu“, govori nam.
Danas je, kaže, osobni asistent osoba s invaliditetom. Dugoročno gledano, htio bi nastaviti pomagati ljudima.
„Odlučio sam ispričati svoju priču zbog drugih mladih ljudi. Vidim da mnogi imaju pozitivan stav o kockanju, a to je najkraći put do ovisnosti. Kockanje je aktivnost kojom se gubi novac, a ljudi se za nju odlučuju kako bi ga zaradili. I najbitnije, pogotovo kod mladih: Rane pobjede, velike pobjede, uzastopne pobjede pojačavaju iracionalna vjerovanja. To se događa i kod saznanja o pobjedama u drugih ljudi. Iracionalno vjerovanje: “To mi može pridonijeti zaradi” Oni koji imaju pozitivne stavove o kockanju imaju veliku vjerojatnost da će i razviti probleme kockanjem“, govori nam.
„Mislim da bi trebalo uvesti edukacije u škole. Kocka je legalna i pristupačna svima“, kaže nam.
„Savjete kockarima svakako ne mogu davati, ni ja nisam slušao ničije u tom dobu. Terapijske zajednice poput one koju sam ja prošao svakako preporučujem jer sam se tamo vratio normalnom životu. Greška je uspjeh ako iz nje nešto i naučimo“, zaključuje ovaj 21-godišnjak.
Moja reakcija na članak je…
