Europske večeri na Kvarneru imaju neku posebnu težinu. To je ona vrsta utakmica kada stadion, bez obzira zove li se Kantrida ili Rujevica, prestaje biti samo nogometno igralište i pretvara se u pozornicu na kojoj Rijeka često igra iznad vlastitih limita.
Povijest posljednjih petnaestak godina, odnosno od dolaska Social Sporta i današnjeg predsjednika te vlasnika Damira Miškovića, prepuna je takvih večeri, onih u kojima su protivnici iz daleko bogatijih liga naučili koliko neugodan može biti riječki teren. Zato pitanje koje se nameće uoči novog europskog ogleda glasi: zašto u četvrtak od 18.45 na Rujevici ne bi pao i Strasbourg?
Ključna prekretnica moderne europske priče Rijeke dogodila se jedne kolovoške večeri 2013. godine. Momčad koju je vodio Matjaž Kek izborila je protiv Stuttgarta, maestralnom pobjedom 2:1 na Kantridi i gotovo opjevanim remijem u uzvratu (2:2), plasman u skupinu Europske lige i time otvorila jedno novo poglavlje klupske povijesti. No, još važnije od samog plasmana bila je poruka koju je Rijeka tada poslala Europi – da se može nositi s klubovima iz liga Petice. Njemački bundesligaš na Kantridu je došao kao veliki favorit, ali je otišao pognute glave, a Rijeka je s ukupnih 4:3 izborila povijesnu skupinu Europske lige. Bila je to večer koja je promijenila percepciju riječkog kluba u Europi.
U toj premijernoj sezoni grupne faze na Kantridi su gostovali Lyon i Betis. Obojica su ostali neporaženi, ali su iz Rijeke otišli svjesni činjenice kako im je “neka tamo Rijeka” zadala dosta problema. Rijeka je tada pokazala ono što će joj kasnije postati zaštitni znak – da na domaćem terenu igra bez respekta, bez kalkulacija i s ogromnom energijom. Godinu dana kasnije Kantrida je svjedočila još jednoj europskoj drami. U skupini Europske lige protivnik je bila Sevilla, klub koji je u to vrijeme praktički pretplatio trofej tog natjecanja. I opet ista priča – Rijeka je pogocima Kramarića i Kvržića preokrenula rezultat, igrala hrabro i bila minute udaljena od velike pobjede. Na kraju je završilo 2:2, a Sevilla je tek kasnije slavila minimalno u uzvratu.
Sezona 2016./17. ostat će zapamćena po povijesnoj tituli prvaka Hrvatske, ali i po potvrdi da Rijeka može parirati velikim imenima. Već iduće sezone, u skupini Europske lige, na Rujevicu je stigao slavni Milan. Talijanski velikan s ogromnim budžetom i nizom zvijezda. Rujevica je te večeri bila sve ono što riječki stadion zna biti – mala, glasna i zastrašujuća za goste. Rijeka je fantastičnim golovima Puljića i Gavranovića slavila 2:0 i priredila jednu od najvećih pobjeda u svojoj europskoj povijesti.
Zašto je Rijeka kod kuće toliko opasna protiv velikih? Razloga je nekoliko, a prvi je sam stadion. Kantrida podno stijena, a naročito danas Rujevica, spadaju među najmanje stadione na kojima igraju klubovi koji redovito izlaze u Europu. No, upravo ta kompaktnost stvara atmosferu kakvu je teško doživjeti na velikim arenama. Publika je blizu terena. Svaki start, svaka lopta i svaka odluka suca čuju se i osjećaju. Kada se utakmica zakotrlja u pravom smjeru, stadion gura momčad naprijed.
Drugi razlog je mentalitet. Rijeka je kroz godine razvila specifičan europski gard. Protiv jačih protivnika nema pritiska rezultata, nema imperativa. Igra se hrabro, često na granici rizika, ali s ogromnom energijom.
Treći faktor je publika. Armada je motor atmosfere, ali ono što često impresionira gostujuće momčadi jest činjenica da se u velikim utakmicama diže cijeli stadion. Ne samo sjever. Kada Rujevica počne disati kao jedno, protivnicima je vrlo teško ostati miran.
Tu je i nešto što se ne može izmjeriti statistikama – osjećaj europske večeri na Kvarneru. Igrači Rijeke često govore da takve utakmice imaju posebnu energiju. Grad živi za njih, stadion se puni ranije nego inače, a momčad često ulazi u utakmicu s razinom motivacije kakvu je teško replicirati u običnim prvenstvenim kolima.
Stuttgart je pao na Kantridi. Milan na Rujevici. Lyon, Betis i Sevilla jedva su se izvukli. Lille je preživio tek u produžecima. Sve to čini europsku povijest Rijeke možda ne punu trofeja, ali svakako punu večeri koje se pamte. I zato pitanje s početka priče nije retoričko. Ako su na Kvarneru padali Stuttgart i Milan, ako su Lyon, Betis i Sevilla jedva izvukli živu glavu, zašto sutra na Rujevici ne bi pao i Strasbourg?
