Dvije “rolice” i dva precizna udarca slabijom, lijevom nogom. Nakon što je Slovan Bratislava u prve tri runde kvalifikacija preskočio sjevernomakedonsku Strugu, slovensko Celje i ciparski Apoel, slovački prvak u srijedu je – na zadnjoj stepenici – “nokautirao” i danski Midtjylland, a obilat začin spektakularnoj večeri dao je Marko Tolić. S dvije malonogometne bravure, koje je režirao na principu “copy-paste”, bivši Dinamov igrač pogurao je slovačkog prvaka prema elitnom natjecanju, prvi put u klupskoj povijesti.
Nakon osvajanja Kupa pobjednika kupova 1969. godine, kada je u finalu “pala” Barcelona, klubu iz Bratislave ovo je (po)najveći uspjeh u više od 105 godina postojanja. Za “nagradu” nakon jedne od najboljih partija u životu, 28-godišnjak iz Sesveta dobio je – sraz s Dinamom. Slovan će zaigrati protiv maksimirskog kluba, ali i Manchester Cityja, Bayerna, Atlético Madrida i ostalih, a nakon ulaska u elitu, Tolić nam je prepričao epsku večer, najavio dvoboj s “modrima” i sve ono što nestrpljivo iščekuje u nadolazećoj jeseni.
Do 82. minute bili ste u zaostatku protiv Danaca, a onda je uslijedio filmski preokret. Jesu li se dojmovi slegnuli?
– Osjećaj je nestvaran, nismo još svjesni što se dogodilo, pogotovo jer je sve izgledalo izgubljeno. Ponosni smo i sretni, uživat ćemo.
Profesionalne obaveze ne daju puno “lufta”, ali jeste li proslavili uspjeh?
– Fešta je bila baš dobra. Dobili smo dva dana slobodno, iako igramo derbi u nedjelju protiv Žiline, oni su na drugom mjestu, a mi smo prvi, ali pripremit ćemo se.
U dresu “lokosa” bili smo naviknuti na vaše majstorske poteze, bilo je dobrih partija i u Dinamovom ruhu, ali je li vam ovo bila najbolja utakmica u karijeri?
– Pa, vjerojatno je. Iako, u posljednjih mjesec dana odigrao sam dvije takve. U prvoj utakmici protiv Celja zabio sam gol i dvaput asistirao. To su mi najbitniji golovi i asistencije u karijeri. Važan je bio i onaj pogodak na Šubićevcu za Dinamo, kada smo osigurali naslov. Međutim, drugi gol protiv Midtjyllanda, kada smo već lagano počeli tonuti, bio je nešto posebno. Sve se okrenulo, navijači su podivljali, izgledalo je kao da će se stadion srušiti.
Upečatljive “rolice” odavno su vaš zaštitni znak, a ti su potezi počeli maltretirati i kamermane, koji refleksno, nakon vašeg trzaja, nerijetko okreću kameru i onda ju brzo vraćaju na pravu stranu. Rađa li se igrač s takvim potezom ili je on usavršavan na treninzima?
– Ha, ha… I jedno, i drugo. Bog mi je dao dar tog driblinga, usavršavao sam ga na “betoncu” u Sesvetama, sve je krenulo iz moje Sopnice. Često se kaže da su to malonogometni potezi, a posebno mi je drago da takvi “klinački” potezi s ulice prolaze i u ovakvom nogometu, da taj “vic” ostane u igri, bez obzira na sve zahtjeve.
U Bratislavi ste više od godinu dana. Kakav je život? Trese li grad euforija?
– Sve me podsjeća na ono razdoblje u Dinamu kada se Liga prvaka opet igrala u Zagrebu nakon dugo vremena. Razbili smo mit, barijeru, smatralo se da je to nemoguće. Sada se ruše rekordi, prodaju se godišnje ulaznice. Grad je sređen, otprilike, upola manji od Zagreba i malo sporiji, što mi odgovara. Zagreb je na tri i pol, četiri sata, to mi je bilo jako bitno.
Spomenuli ste ulaznice, jesu li već počela “bombardiranja” sa zahtjevima?
– Ha, ha… Nemojte mi to ni spominjati, nije mi dobro. Već me boli glava, ne znam kako ću sve “iskemijati”.
U završnu bitku za Ligu prvaka Slovan je ugazio s udarnom postavom, čija je prosječna dob bila veća od 30 godina. Je li iskustvo vaš najjači adut?
– Vladimír Weiss stariji, naš trener, najuspješniji je slovački izbornik, prošao je grupu na Svjetskom prvenstvu 2010., bio je i izbornik Gruzije. Ima “old school” pristup, vjeruje iskusnijim igračima koje je vodio tijekom karijere. Stoper Kašia je kapetan gruzijske “repke”, tu su još Kucka, Weiss mlađi, Barseghjan… Sve se poklopilo, u 12 utakmica nemamo poraz.
Uskoro slijedi i vaša premijera u elitnom natjecanju. Čemu se najviše veselite?
– Debiju, ali i utakmici s Dinamom. Želja mi je bila igrati protiv Manchester Cityja, najbolje momčadi na svijetu, s najboljim trenerom, a tu je i moj bivši suigrač Gvardiol, i još jedan naš reprezentativac, Kovačić. Naravno, jedva čekam Wanda Metropolitano, Allianz Arenu… To su stvari o kojima smo sanjali, a sada ih živimo.
Na društvenim mrežama vidjeli smo vašu reakciju kada ste saznali da ćete igrati protiv Dinama. Sve oči bile su uprte u vas, ekipa je pljeskala, a vi niste mogli sakriti oduševljenje.
– Zaigralo je srce, naravno. Nadao sam se dolasku na Maksimir, ali i ovo je dobro. Svi su se smijali jer su znali da želim Dinamo. Posebno mi je drago što ću vidjeti bivše suigrače, bivšeg trenera i opet odmjeriti snage.
Pretpostavljamo da ste i dalje vezani uz “modre”, pratite utakmice, čujete se s društvom iz Maksimira…
– Odmah sam se čuo s Baturinom. Javio mi se, bila je to neka naša, interna zezancija, ništa specijalno. Pratim Dinamo, naravno, koliko obaveze dozvoljavaju. Drago mi je što su ušli u Ligu prvaka, svi u Hrvatskoj trebaju biti sretni i zahvalni za ono što Dinamo radi.
Možda je izlizano pitanje, ali ne smijemo ga preskočiti. Ako zabijete pogodak protiv Dinama, hoćete li ga slaviti?
– Neću. Ne mogu slaviti gol protiv bivšeg kluba, pogotovo ne protiv Dinama. Osjećam i dalje ljubav, podršku navijača, kao rođenom Zagrepčaninu, uvijek mi je drago zbog toga. Nosim tu emociju sa sobom i ponosan sam na to.
Je li netko već “bezecirao” razmjenu dresa?
– Ha, ha, razgovarao sam sa Zagijem (Zagorcem nap.a.), rekao je da bi volio moj dres, tako da sam se s njim dogovorio. Za dalje ćemo vidjeti.
Stiže vam i Manchester City, jeste li komentirali ždrijeb s Gvardiolom?
– Čuli smo se odmah ha, ha. Prvo smo dobili City, tada sam mu rekao “još samo Dinamo i to je to”. Srest ćemo se u Bratislavi, nismo se dugo vidjeli.
Ispod radara prolazi informacija da ste sa Sergejem Jakirovićem surađivali na početku karijere. Bili ste vrlo učinkoviti.
– Da, u Sesvetama, bilo je zanimljivo. On je tada završavao igračku karijeru, a nakon toga igrao sam kod njega u juniorima, pa zatim i u seniorima. Jako se dobro poznajemo, obojica smo iz Sesveta, bit će gušt ponovno ga sresti. Od Sesveta, od Druge lige, dogurao je do Lige prvaka, sve je time pokazao.
Imate kći od godinu i pol dana, a i drugo dijete je na putu. Koliko vas je to promijenilo?
– Obitelj je početak svega. Ne vjerujem da bih mogao biti dobar na terenu ako nisam sretan izvan njega.
Što je lakše – mijenjati pelene ili zabijati za Ligu prvaka?
– Zabijati golove ha, ha…
