Damir Mišković po svemu što doznajemo neće prodati Rijeku! Grupacija Black Knight Football club u vlasništvu američkog milijardera Billa Foleyja u posljednji je trenutak odustala od kupnje aktualnog prvaka Hrvatske. Mjesecima je američki fond radio dubinsku analizu Rijeke, u nekim se trenucima praktički ponašao kao da je preuzeo klub, ali na kraju je sve palo u vodu.
Sve su ovo neslužbene informacije, ali doznali smo ih od ljudi koji su s Foleyeve strane bili duboko involvirani u kupnju Rijeke, stoga su vrlo pouzdane. Postoji, doduše, verzija po kojoj su Amerikanci uzeli “time-out” kako bi još jednom dobro promislili o kupnji Rijeke, ali ta je verzija na jako klimavim nogama, jer je Foley u prethodna tri mjeseca “skenirao” klub do najsitnijih detalja i realno je samo trebao donijeti odluku. Ništa pametniji neće biti za mjesec dana ili pola godine.
Amerikanci jedini znaju zašto su odustali od kupnje Rijeke. Sigurno nije bila u pitanju previsoka cijena koju je aktualni vlasnik Damir Mišković postavio, jer o cijeni se nikad nije ni razgovaralo. Od prvog dana pregovora postojao je dogovor da će Amerikanci dati ponudu nakon što dobiju uvid u kompletno poslovanje kluba. Mišković ponudu nikada nije dobio.
U međuvremenu su razni “provjereni” izvori baratali iznosima koji su se kretali od 5 do 50 milijuna eura, ali sve su to bila klasična nagađanja. Uglavnom, cijena nije bila određena, ali naravno da su Amerikanci znali kolika su otprilike Miškovićeva očekivanja. Mišković je pak samo tražio da se u ponudi pokaže određeni respekt prema Rijeci i svemu što je na Rujevici napravljeno proteklih godina.
Teško je općenito i reći koliko vrijedi Rijeka. Klub u svom vlasništvu ima stadion i kamp koji su smješteni na iznimno atraktivnoj lokaciji, te je u njihovu izgradnju potrošeno približno 40 milijuna eura. Na prvu će mnogi odmah reći da samo taj kompleks danas vrijedi više od 50 milijuna.
Međutim, stadion na Rujevici ima kapacitet tek nešto veći od 8000 mjesta, što onemogućava iole značajniju zaradu od prodaje ulaznica, a to je već ozbiljan problem. Prihodi od ulaznica, TV prava i sponzora tri su temelja punjenja budžeta svakog nogometnog klubova na ozbiljnim svjetskim tržištima.
Rijeka je u tom segmentu – kao i svi hrvatski klubovi, donekle s izuzetkom Hajduka – daleko od svjetskih standarda. Rijekin godišnji budžet iznosi približno 15 milijuna eura, a prihodi od ulaznica, TV prava i sponzora ne prelaze tri do četiri milijuna, što je debelo premalo. Na ozbiljnim tržištima klub puni više od 80 posto svog proračuna kroz ulaznice, TV prava i sponzore, a Rijeka se usprkos sjajnim rezultatima ne može približiti brojci od 30 posto.
Rijeka godinama radi izvanredne transfere, samo u proteklih godinu dana prodala je igrače za više od od 20 milijuna eura. Sada igra i skupinu Konferencijske lige, što joj jamči nove prihode. Nažalost, vrijednost igrača i rezultatski uspjesi ne vode se kao stabilni izvori zarade, nego kao svojevrsni bonusi. Zato se financijaši koji su “češljali” Rijekine prihode nisu previše obazirali na taj segment poslovanja na koji smo mi u hrvatskom nogometu toliko ponosni.
Kako god, Foley je na koncu očito dobio izvještaj u kojem su ljudi koje je za to zadužio napravili procjenu da kupnja Rijeke nije isplativa investicija. Što je ipak bilo veliko iznenađenje jer pričamo o fondu koji posjeduje nekoliko klubova: engleski Bournemouth, portugalski Moreirense, škotski Hibernian, francuski Lorient i Auckland iz Novog Zelanda. Kad grupacija ima toliko klubova onda postoji puno prostora za njihovu suradnju, kojom se bez većih problema mogu pokriti minusi koji se eventualno pojave u nečijem poslovanju, a prostor za benefite iznimno je velik. Zbog svega toga su se Foleyjevi ljudi već ponašali kao da je kupnja Rijeke završen posao i samo se čekala službena potvrda.
Kada su Amerikanci krenuli u dubinsku analizu kompletnog stanja Rijeke Damir Mišković se u pisanom sporazumu obvezao na to da će ih obavještavati o svakom značajnim potezu koji planira napraviti. Amerikanci su tako dali blagoslov za sve igrače koje je Mišković doveo, kao što bi ih dali i za izlazne transfere kojih na kraju nije bilo. Tako su Amerikanci dali zeleno i za transfer Nike Jankovića u Fenerbahče, koji je u posljednji trenutak ipak propao.
Napokon, Amerikanci su u Rijeku iz Bournemoutha besplatno (uz pravo na 50 posto od sljedećeg transfera) usmjerili mladog centarfora Daniela Adu-Adjeija (20), jasno pokazujući kakva im je vizija rada u Rijeci. Na Rujevicu su u budućnosti trebali dolaziti mladi i neafirmirani igrači koji su mogli proći u jačim klubovima njihovog fonda te bi priliku dobili kroz igranje u SHNL-u.
Mišković je s druge strane morao obavijestiti Amerikance i da želi smijeniti trenera Radomira Đalovića, te im je iznio razloge za takav stav, koje su oni prihvatili. Potom su i Mišković i Amerikanci tražili novog trenera. Amerikanci su htjeli dovesti Paola Tramezzanija, bivšeg trenera Hajduka i Istre 1961, ali on je imao ugovor u Limassolu i stoga nije mogao odmah doći. Naravno da bi za njegov dolazak neophodan bio i pristanak Damira Miškovića. Paralelno, Mišković je Amerikancima predložio Victora Sancheza, koji je na koncu i preuzeo momčad. Španjolac je svoju prezentaciju istovremeno održao i Miškoviću i Amerikancima.
Amerikanci su već imali i posložen plan upravljanja Rijekom. U prvom trenutku s Rujevice bi otišao samo Damir Mišković, dok bi kompletan sportski menadžment ostao, ali bi bio pod kontrolom novih vlasnika kluba. Nismo uspjeli doznati tko je bio čovjek kojeg bi Amerikanci poslali na Rujevicu kako bi ih tamo predstavljao i vodio klub.
Rijekini navijači ne trebaju biti zabrinuti za budućnost kluba, Damir Mišković ga uspješno vodi već punih 13 godina i nema razloga da tako ne nastavi. Premda je i sam mjesecima bio uvjeren da će grupacija Black Knight Football club postati novi vlasnik Rijeke, Mišković će se nastaviti ponašati kao i do sada.
Mišković već više od pet godina prodaje klub ili je u potrazi za strateškim partnerom s kojim bi Rijeka otišla na višu razinu. U tih pet godina imao je nekoliko vrlo ozbiljnih potencijalnih kupaca. Napokon, prije godinu i pol jedna njemačka grupacija također je bila korak do kupnje Rijeke, slično kao i sada Amerikanci.
I što se dogodilo nakon što su Nijemci odustali? Rijeka je u sljedećoj sezoni osvojila dvostruku krunu, uz transfere vrijedne oko 20 milijuna eura.
Mišković ne prodaje Rijeku zato što se umorio vodeći je ili zato što je ostao bez novca, vodi ga isključivo ideja stabilizacije i jačanja kluba. Amerikanci su se činili kao idealan kupac, jer su godinama u vrhunskom nogometu i gdje god su bili donijeli su iskorake. Mišković je bio uvjeren da će i na Rujevici napraviti sličan posao.
Sada kad je praktički jasno da od Foleyja i njegovih ljudi nema ništa, Mišković se opet može okrenuti samo svojim idejama i načinu rada. Ionako je tako radio i kad se činilo da je dolazak Amerikanaca siguran. Đalovića je smijenio jer je tako odlučio, Sanchez je bio njegov izbor, kao i sva pojačanja, koja su izabrala riječka struka. Ostanak Tonija Fruka na Rujevici nije se dogodio zato što su to Amerikanci tražili, nego zato što za njega nije stigla adekvatna ponuda.
Već godinama se puno priča o tome kako hrvatski klubovi žive i rade u iznimno rizičnim uvjetima, jer stabilni prohodi (ulaznice, TV prava i sponzori) imaju skroman udio u njihovim budžetima. Neuspjela prodaja Rijeke samo je potvrda takvih stavova: osvajač dvostruke krune, klub koji ima svoj stadion i kamp, koji je odlično posložen i bez ikakvih repova, koji stalno igra Europu i izbacuje talentirane igrače kao na traci, ipak nije dovoljno privlačan stranom kapitalu. Američki fond raspolaže milijardama, ali kupuje samo tamo gdje vidi prigodu za nove prihode. U Rijeci ih iz ovih ili onih razloga očito nije vidio.
Takav stav sigurno nije dobra poruka hrvatskom klupskom sportu. Posebno za budućnost…
