Konačno vidimo osmijehe na Opus Areni. Dugo vremena ih nije bilo. Pobjeda protiv Vukovara 1991., na koju se potom vezao trijumf na Aldu Drosini, i to prvi nakon čak četiri godine, razlog je zašto je povratak iz Pule bio praćen glasnom pjesmom.
– Dugo se nije čula pjesma u autobusu, a ja sam sad evo dvije godine skoro u stožeru. Dečki su si dali malo oduška, ali ta pjesma… Ulazili smo na Opus Arenu, a oni su pjevali Osijekove pjesme. Meni je najveća vrijednost to što smo dobili ono što smo i htjeli – momčad! – otkriva trener bijelo-plavih Tomislav Radotić.
Iza njega je savršen učinak otkako je sjeo na klupu, dvije pobjede u dvije utakmice i to bez primljenog gola. Prošla su dva tjedna otkako je preuzeo momčad, ali je uspio pronaći “žicu”.
– Mislim da se mora dogoditi taj nekakav klik s ekipom. Jednostavno se dogodilo nešto, mislim da je vezano i sa stožerom, ali najveće su zasluge igrača. Bez njih to ne ide, oni su bili ti koji su u jednom trenutku preokrenuli sve to skupa, od atmosfere, radnih navika, pristupa… Plus, mislim da je jako važna bila ta pozitiva oko kluba, atmosfera se promijenila za 180 stupnjeva. To su igrači osjetili i sve skupa je sjelo na svoje.
Trebalo je hrabrosti preuzeti momčad u trenutku u kojem je Radotić to učinio. Je li postojalo straha kada mu je ponuđeno mjesto trenera?
– Svjestan sam situacije u kojoj sam odlučio preuzeti klupu, ali isto tako stvarno ne mogu reći da sam osjetio u bilo kojem trenutku strah, niti ga sada osjećam. Kada govorim da trebamo biti pozitivni, to je zaista moj način razmišljanja i pokušao sam objasniti i dečkima da u životu postoji puno važnijih stvari nego što je sport, nego što je nogomet. Sve ove godine pripremao sam se za taj trenutak. Bi li bilo bolje da je došao u nekim drugim okolnostima? Mislim da svi dočekamo svoj trenutak kada se on treba dogoditi. Za sada sve ide pozitivno. Zaista sam ohrabren reakcijom igrača, javnosti i svog stožera. Osjećam se dobro, pun sam elana, pun pozitivne energije i mislim da se i igrači u ovom trenutku tako osjećaju. Kako smo se dogovorili, ovo je bila tek druga utakmica, drugo kolo novog početka. Svjesni smo koliko je tu još posla, ali idemo korak po korak, dan po dan, samo pozitivno i hrabro.
Bio je u stožeru Federica Coppitellija, Simona Rožmana i Željka Sopića. Zbog čega momčad u tom razdoblju nije pokazala ono što je, realno, s obzirom na individualnu kvalitetu, trebala?
– Usko sam surađivao s njima, a poslije sam analizirao zašto ti stožeri nisu bili uspješni. Prije svega, mišljenja sam da je svaki od tih trenera imao kvalitetu da dođe u Osijek. Svi oni su bili izuzetni profesionalci i kategorički tvrdim iz prve ruke da su to ljudi koji su bili 200 posto unutra, metodika rada i sve popratne stvari zaista su bile na razini kojima Osijek treba težiti. Ali to je taj klik, nešto se mora dogoditi. Federico Coppitelli nije imao seniorsko iskustvo i to je u samom startu bilo možda malo nezgodno za njega, plus što nije poznavao ligu. Kod Simona Rožmana Osijek je igrao jako lijep nogomet, zaista je nedostajala samo egzekucija da se stvari preokrenu i nastave u dobrom smjeru. Njegova vizija nogometa i način na koji je on trenirao te stvari su se kasnije zaista i događale na utakmici, ciljano je želio doći do nečega. Željko Sopić je imao enormnu energiju, ali opet je nešto nedostajalo. Svaki od tih stožera s pravom je bio u Osijeku, a zašto se nešto nije dogodilo ovisi o puno faktora. Nije samo jedna stvar, jer onda bismo promijenili tu jednu stvar pa da sve profunkcionira. Nadam se da se s ovim stožerom stvari pokreću i da će biti onako kako bi trebalo biti.
Kako je bilo prebaciti se s pozicije pomoćnog trenera na poziciju glavnog? Je li se išta promijenilo u pristupu prema igračima?
– Neću reći da imam prijateljski pristup. Po meni je jako bitan autoritet trenera. Taj autoritet postiže se ili kroz nekakav naredbodavni stil, kroz nekakvu diktaturu… Različiti su načini na koje možeš doći do igrača. Ja imam tu sreću da su momci fantastično odgojeni, da su profesionalci i tu zaista nema nikakvih problema. Sama ta prilagodba na drugu ulogu bila je minimalna, jer mislim da imam i taj respekt, nekakav autoritet, da imam dovoljno znanja, ali isto tako i nekakvih drugih kvaliteta da stvari funkcioniraju.
Pitanje je retoričko, ali koliko se dugo vidi na klupi Osijeka?
– Moj pristup svemu ovome zapravo je ta prva utakmica u kojoj sam dobio priliku biti glavni trener na klupi Osijeka, da je za mene to fantastična stvar. Ja zaista uživam. Svjestan sam da je u sportu, u nogometu, to sve relativno, danas sam trener, sutra nisam. Prihvatio sam to, moja obitelj je prihvatila to i ja sam se jednostavno pripremio na način da ću davati sve od sebe, ali isto tako uživati u svakom danu na ovoj poziciji. Mislim da je to jedino ispravno. Planirati što će biti za tjedan dana ili za dva tjedna, mislim da je suludo. Ja sa svojim stožerom prvo trebam isporučiti ono što se od nas očekuje. Trebamo staviti emocije na stranu, mi zaista trebamo pokazati kvalitetu, rezultat to treba popratiti i mislim da onda dugoročno možemo očekivati nešto. I ja sam toga svjestan. Moj pristup je da idemo trening po treningu, utakmicu po utakmicu i na kraju će se podvući crta. Klub je u privatnom vlasništvu, vlasnici će odlučiti kako će odlučiti, a ja ću biti tu ili negdje drugdje. Ovo je jako lijep period mog sportskog života, uživam u njemu i pokušat ću ga raditi najbolje što mogu, skupa s ljudima koji sa mnom surađuju. Dokle će to ići, vrijeme će pokazati.
Potpora navijača Radotićevu imenovanju bila je jednoglasna. Osjeća li tu podršku?
– Naravno da je osjećam, dobio sam bezbroj poruka podrške i poziva. Svaka ta poruka mi godi, ali isto tako je i obvezujuća. Svjestan sam da ljudi kroz mene žele doživjeti Osijek onako kako ga ja doživljavam. Jako mi je drago da se navijači imaju za što uhvatiti, da se to osjetilo po dobroj atmosferi na Opus Areni u utakmici protiv Vukovara, a siguran sam da će isto takva biti i na idućoj domaćoj utakmici protiv Gorice. To je sport, naša moć je da mi možemo predstavljati sve te ljude, a želimo ih predstavljati na najbolji mogući način.
Ima li možda trenerski uzor?
– Za mene je to Nenad Bjelica. On je prije svega čovjek koji je mene, dok je bio trener prve momčadi, usmjerio kada mi je povjerio da budem trener B ekipe. Možemo mi pričati kakav je njegov stil igre, to je sve relativno, svaki trener ima svoje, ali način kako on menadžira ljude oko sebe, igrače oko sebe, uz gospodski pristup svemu… On je možda ostavio najveći dojam na mene. I dan-danas smo u komunikaciji i svaki Osijekov uspjeh popratio je porukama podrške, pozivima podrške, uvijek je na raspolaganju. Zaista jedna osoba i trener koji je na mene ostavio snažan utisak. Od stranih trenera dvojica su me impresionirala. Jose Mourinho je meni tip koji ima nekakvu karizmu, ne znam na koji način radi, ali gdje god je bio, on je polučio uspjeh. Prilagođavao se različitim ligama, različitim sustavima i bio je uspješan. Volio sam i Arsenal Arsenea Wengera. Kada je došao iz Japana, donio je nekakav svoj stil igre i uspio to implementirati u Premier ligu. To mi je bilo fantastično.
