Već je koji mjesec aktiviran promotivni mod kod mnogih igrača, a i novinara. Ušli smo u godinu Mundijala, neki se bez kompleksa nude izborniku, druge promiču sami mediji, često na valu vox populija. Tipičan folklorni bal u Lijepoj Našoj…
Hrvatska i dalje ima manjak rješenja u napadačkom arsenalu. Možda je bolje kazati da ima manjak raznovrsnosti u profilu napadača. Nedostaje bržih igrača i onih koji imaju fizičku moć da agresivnije djeluju u presingu.
U kontekstu kandidature za vatreni napad uvijek je logično promatrati performanse koje iskazuju hrvatski napadači u dva najveća nam kluba. U ovom slučaju govorimo o Dinamovoj devetki, Dionu Dreni Belji, te Hajdukovom centarforu u eri Gonzala Garcije, Micheleu Šegi.
Kako Beljo tako i Šego bili su dio reprezentativnih selekcija. Čak su zajedno bili na Euru U-21 reprezentacije 2023. godine, kada je istu vodio Dragan Skočić. Tada je Beljo igrao špicu, dok je Šego bio pozicioniran na krilu…
Za razliku od Šege, koji je godinu dana stariji i ima sedam nastupa (bez pogotka) za mladu reprezentaciju, Beljo je dobio priliku u dvije od pet utakmica u kojima je bio u kadru A reprezentacije. Bilo je to u kvalifikacijama za Euro, protiv Turske i Walesa…
Legitimno je onda promatrati učinke ova dva napadača u kontekstu moguće kandidature za reprezentativnu bližu i(li) daljnju perspektivu.
Učinak u derbiju za ova dva igrača bio je upravo po značajkama njihove igre. Ni Šego ni Beljo nisu postigli pogodak u 90 minuta, ali je napadač Modrih bio asistent Vidoviću za drugi gol Dinama. Ne samo zbog tog detalja Beljo je ostavio bolji dojam od Šege. Da njihov dvoboj mjerimo po “bodovima”, njemu bi pripala pobjeda. Beljo je imao više kontakata s loptom (43-26), uputio je više udaraca (5-2) i ušao je u dvije velike prilike za razliku od Šegine nule. Uz to, Beljo je suigračima kreirao još dvije prilike, a Šego ni tu nema bod…
Učinak igrača, pogotovo devetki, najviše ovisi o loptama (pasovima) koje im osiguravaju suigrači u što povoljnije pozicije. Zato je objektivno Belji jednostavnije biti razigran u jačoj momčadi u odnosu na Šegu. Ipak, da je Modra devetka bila raspoloženija, ukazuju i brojke razigravanja na suparničkoj polovici. Dok je Šego ostao na četiri uspješna pasa od šest, Beljo ih je imao 15 od 20. Beljo je na šest driblinga imao dva uspješna, Šego je imao tri neuspješna driblinga. Dinamov napadač bio je u bitno više duela, 15 na tlu, od čega je dobio (samo) tri, a u skoku je bio uspješan u tri od pet duela. Šego je na tlu imao samo tri duela, od čega jedan uspješan, dok je u zraku odnio tri od šest duela. U kontekstu izgubljenih posjeda, Beljo je “jači”, 14-12…
To su suhe brojke statistike na koje, ponavljamo, velikog utjecaja ima momčadska snaga. No, očito je Beljo bio učinkovitiji od Šege jer je momčadi dao veliki doprinos u temeljnim potencijalima koji ga krase. Beljo nije centarfor snage, fajter, nije ni brzanac koji će bijegovima stvarati probleme suparničkoj obrani. Riječ je o napadaču koji je tehnički znalac, izraženog smisla za igru te osjećaja da se nađe u izglednim prilikama. Pritom je važno navesti da Beljo može tim repertoarom sebi stvoriti i sam matne pozicije jer ima vrlo dobar dribling i igru jedan na jedan na kraćem prostoru. Po više tih potencijala Beljo podsjeća na Brunu Petkovića. Spreman je sačuvati posjed i omogućiti momčadi da se “digne” prema naprijed, potom razigravati suigrače. U odnosu na Petkovića fizički je tanji pa nije (još) u duelima toliko čvrst…
Michele Šego je na višu razinu HNL-a stigao (vratio se) iz Varaždina. Tamo je igrao na krilu, kao što su ga i u Hajduku pozicionirali do dolaska Garcije. Urugvajac je, međutim, Šegu najbolje vidio na devetki, i to toliko uvjeren da je zbog toga umnogome žrtvovao svoj mir, jer je ceh platio dotad nedodirljivi Livaja. Šego u Garcijinom nogometu ima važnu ulogu kao centarfor, a to je agresivnost. On je začetnik visokog presinga, stvara probleme suparniku u izlasku iz obrambene zone, a uza sve to, ove je sezone u 23 utakmice postigao 10 pogodaka uz četiri asistencije. Igrao je prosječno manje minuta (63) nego lani kod Gattusa (73), gdje je u 34 nastupa upisao, kao krilo, četiri gola i osam asistencija…
DD Beljo je u ovoj sezoni za Dinamo nanizao 20 pogodaka uz tri asistencije, igrajući prosječno 64 minute. Ta dojmljiva statistika osnažena je euro brojkama. Iako je igrao u osam nastupa prosječno 61 minutu, Beljo je u Euroligi postigao pet zgoditaka uz jednu asistenciju. Jest da u HNL-u igra u dominantnoj momčadi, ali opet, efikasnost ovog napadača je znakovita. Njegov učinak je rastao kroz sezonu, jer je na početku sezone postigao u prvenstvu tek četiri, a onda nakon mršavog skora od jednog pogotka u 11 utakmica (u skoro četiri mjeseca). To nam sugerira da mu je trebalo vremena da se uklopi u mehanizme nove momčadi i trenera…
Uspoređivati ova dva igrača po brojkama može biti kriva postavka njihove vrijednosti u kontekstu reprezentativnih nadanja.
Naime, Šegine fizičke vrline (robustan, hitar, agresivan) spadaju u one kojima oskudijeva A selekcija. Opcija da se one stave u službu jače momčadi (kao reprezentacija, ili, recimo, u prvenstvu kao Dinamo) vjerojatno bi bitno poboljšala i njegovu efikasnost. Beljin je nogomet drukčiji, tehnički značajniji i po tradiciji i efikasniji. On je još u Istri dostigao vrlo dojmljivih 20 pogodaka uz četiri asistencije (2021.) kroz 37 nastupa (79,5 minuta). Bio je dojmljiv i u Rapidu, s 19 pogodaka i pet asistencija u 49 nastupa (72‘). Tamo i gdje je imao manjak povjerenja, kao u Osijeku (35 nastupa, prosječno 40 minuta) te Augsburgu (45 nastupa sa 38 minuta prosjeka), opet je imao solidne učinke, s 10/3 odnosno u Bundesligi 5/3. Beljo je efikasan igrač, ako osjeti potpuno povjerenje trenera…
Što sve to znači za napadače dva najveća kluba u kontekstu reprezentacije stvar je Zlatka Dalića. Da su obojica potencijali koji mogu biti, ako ne odmah, onda u novom ciklusu, zanimljivi izborniku, poglavito u kontekstu poodmaklih godina aktualnih napadača, to je realnost…
