Nije prošlo niti pola sata, kada ga je pola “birtije” željelo ne izvaditi iz igre, već ga pokloniti. Onome tko ga “uopće hoće”. U okruženju plavih trupa, nema sumnje, Arbër Hoxha bio je – najlošiji. To je, međutim, stigma koja tog Albanca prati otkad je stigao u Maksimir. A onda, kada je “mesijevski” prošao obranu “bijelih” kao kroz putar, da bi poentirao za vodstvo Dinama, kafić je bacao eure…
– Skupimo svi za premije, čovjek je – “bog”…
Oni trezveniji, učeniji, kvalitetniji, poput Igora Jovićevića, recimo, ili, ako želite, Marija Kovačevića, njegovu su kvalitetu vidjeli drugačije. Upravo je on – ne (samo) golom – bio važna karika ostvarenja plavih ciljeva na Poljudu. Karika taktičke naravi, uz pomaganje Godi i zatvaranju Bambe, preko otvaranja (polu)kontri i korištenja hitrine, driblinga, pa i šuta. Stvaranje prilika u kojima “modri” traže pobjedu. Sitne šahovske finese, nevidljive laičkom oku, dovoljne da čovjek ne iz frižidera, već iz frizera, postane možda čak i čovjek odluke. Pogotovo u kontekstu da ga kao takvog nitko nije vidio…
Arbër Hoxha, taj 26-godišnjak, doduše, sa stigmom nepovjerenja plave javnosti bori se otkad je stigao u Maksimir. Kada ga je u siječnju 2024. dovela ondašnja Uprava na čelu Vlatke Peras, a na inzistiranje Sergeja Jakirovića, iz SB-a za milijun eura, pitanja su bila zašto on, a ne Brekalo. Par mjeseci potom, i dalje tražeći placet, “okrenuo” je Rijeku, za 2-1, možda i ključni trijumf u preokretu koji je Dinamu donio dvostruku krunu. Otišao je Hoxha na Euro, pokazao i kontra Hrvatske da vrijedi, ali uzalud: Jakir je na ljeto ostao, nije ga se želio riješiti, no nakon njegova odlaska, prošle zime, pokušalo ga se prodati. U klub je na početku prijelzanog roka stigla ponuda Leccea, ali Marko Marić i Zvonimir Manenica nisu bili zadovoljni. Ponudom. Koja je osnovno bila niska, malo iznad milijun eura, ali nosila je bonuse. Tražilo se više, i zbog oskudice na toj poziciji.
Kada je stiglo ljeto, a time i veliki remont, Arbër Hoxha opet je stajao po strani. Javio se Hull Sergeja Jakirovića, no zbog razno-raznih stvari nije se krenulo u taj posao. Kovačević je, pak, odlučio da ga treba. Kao, primarno, opciju, ne kao startera, na rubu onih važnih 14-15 igrača.
– Moraš, međutim, znati da je u trenerovoj viziji bio vidljiv za utakmice koje možda tek dolaze – rečeno mi je prije desetak dana.
Čovjek za ključne operacije, naslov je koji je zvučao pretenciozno. A i bilo je pitanje kako taj frajer doživljava cijelu situaciju. A onda je, eto, nakon 68 utakmica, pet pogodaka i sedam asistencija pokazao da – vrijedi. Kao igrač rotacije, ali i kao čovjek koji je, izgleda, spreman momčad pretpostaviti vlastitome egu. Arbër Hoxha, da se razumijemo, nije zvijezda, niti ovom utakmicom neće postati starter. U postavci Marija Kovačevića, on je rotacijski igrač. No, za Dinamo, a reći će to i Jovićević, imati u ekipi takve ljude, iznimno je važno – svjesne svoje uloge, a onda i spremne odgovoriti zadacima. Kovačevićev, u zahtjevnom času novog Dinama, bio je izniman, no, eto, Hoxha je pokazao da se na njega itekako može osloniti. Velika je to vrijednost. I Hoxhe, ali i Dinama.
