Kad hrvatski predstavnik igra u Ligi prvaka, to je uvijek odlična vijest za naš nogomet. Nastupanje u elitnoj europskoj konkurenciji snaži rejting neke lige, a ne samo jednog kluba. Biti dio elitnog natjecanja znači u startu zarađivati višu razinu novca, više pažnje europskih promatrača i skauta, a što opet znači dodatno povećanje vrijednosti kadra. Utoliko je deplasirano debatirati bi li, u ovom slučaju za Dinamo, bilo bolje da igra manju, ali opet zahtjevnu ligu (EL, CL), gdje bi dojmovi nastupa bili (bi li dosta?) uvjerljiviji, a kao takvi prihvatljiviji za navijače odnosno širu javnost. Igranje u najvišem razredu je uvijek korisnije, pa čak i onda kad se gubi jer to potiče na napredak, približavanje višim razinama, stjecanja iskustva, što sve skupa u bližoj perspektivi može donijeti iskorake…
U Hrvatskoj je općenito teško govoriti o realnostima, argumentima i prepoznavanju linija kretanja određenog projekta. U nas je stvar u pravilu bijela ili crna – ili valja sve u šesnaest, ili je sve crno do boli. I to preko noći deklasificirati. Možemo to zvati i krajnostima u spektru euforije. Kad je Dinamo prošao Qarabag i osigurao nastup u novom formatu LP-a, svi su bili pukovnici, a trener Jakirović general. Kad je Dinamo izgubio prvu utakmicu, u Münchenu (2:9), svi ti (isti) akteri na terenu i na klupi bili su pokojnici. Ceh je platio trener, naravno, budući da se “igračku ružu” ne može promijeniti. Došao je Nenad Bjelica i nakon prve domaće utakmice (Lokomotiva 5:1) i europskog kola (Monaco 2:2, vodili do 89. 2:1) postminhenska depresija prerasla je u euforiju. Isti akteri su tretirani i te kako euro konkurentnima.
Dojmljivo je kako iznova u našem okruženju stvari iz debelog minusa doživljaja prijeđu u visoki plus i obrnuto. Govorimo o istim igračima, natjecanju, težini, odnosima. Simboliku vidim u sudbini Kevina Theophilea-Catherinea, iako bi se sličnih priča dalo prepoznati u drugim igračima. Ne samo u Dinamu, nego u Hajduku, Rijeci ili nekom drugom HNL klubu, što govori o nacionalnom mentalitetu, a ne regionalno ili drugačije definiranom…
KTC je igrač koji je u Dinamo stigao 2018. baš kad je u Maksimiru prvi put stolovao Bjelica. Imao je tada skoro 29 godina. Iako je Dinamo stvarao dobre memorije, u HNL-u i u Europi, recenzije igre KTC-a bile su na granici dobrog ukusa i onda kad se objektivno kritizira nečiji učinak. Što god je bilo krivo u obrani Dinama, prvi na udaru je bio taj Francuz. Slična se sudbina namjerila na njegova sunarodnjaka, koji je kasnije stigao, Bernauera. Ako je trebalo nekog za nešto prozvati, optužiti, omalovažiti, eto dežurnih krivaca. Uvijek je u nas lakše satrati pojedinca, nego se dohvatiti sistema. Šest godina kasnije KTC, koji je bio otpisan u Dinamu, i održavao je kakvu-takvu formu trčanjem u maksimirskoj šumi, već se nominira za “legendu” Modrih. Da čovjek ne vjeruje u tu amplitudu doživljaja, od glavnog povijesnog kiksera do legende!? Pa kako to…?
Dinamo je dosad skupio 8 bodova u LP. To je odličan domet za klub koji egzistencijalno ovisi o europskim prihodima. Ukoliko nema natjecateljskog iskoraka, onda su transferi jedini izvor života. Ukoliko ima natjecateljskog prihoda na euro razini, onda je obveza kluba da prodaje najbolje igrače ipak relaksiran. U tom kontekstu, Dinamo ima dobar izbor proljeća. Ušao je u LP, zaradio više od 30 milijuna eura (novi prihod), a zadržao je svoje vedete koji, kao Baturina i Sučić, mogu u 2025. godini samo dodatno povećati svoju vrijednost. I do tuda je stvar prilično pozitivna, nogometno, statusno, funkcionalno.
Tu dobru zbilju trenutačno gricka slab(ij)a natjecateljska priča u domaćoj ligi. Dinamo je na minus 6 od Rijeke i Hajduka. Na prvi pogled značajan minus, na drugi pogled O.K. minus u odnosu na niz kikseva Modrih u dosadašnjem dijelu SHNL-a. To su razmaci koji se u drugom dijelu sezone (još ima 20 kola) itekako mogu nadoknaditi. Prošla je sezona to zorno pokazala. Ne mora značiti da će tako biti i ove sezone, ali iskustva prošlih prvenstava govore kako je itekako moguće. Dodatno je važno naglasiti, Dinamovi problemi su generirani i niskom ozljeda važnih igrača (Petković, Sučić, Mišić…), ali i iscrpljenošću kadra (recimo, Baturine), koji je maksimalno potrošen na tri fronta. To, naravno, ne znači da nije legitimno tražiti od trenera Bjelice i raspoloživog kadra, u kojem je 7-8 reprezentativnih igrača, da se hrabrije postave prema jednom ne baš dojmljivom suparnik kao Celtic…
Eh sad, uzimajući u obzir sve rečeno, je li logično kazati da je sportska politika bila čisti promašaj (SD Marić) ili se treba prisjetiti kako je ista politika tretirana prije par mjeseci sjajnom jer se, eto, ušlo u LP? Koja je prava istina? Možda je ona negdje između, kao u slučaju KTC-a?
Niti je bio katastrofa od centarhalfa prije, niti je sada tako dobar da ga se naziva legendom. Bit stvari jest da u Dinamu moraju staloženo, a ne pučki površno, analizirati stvari i izbjeći stručne odluke (primjerice, drastične promjene smjerova selekcije) temeljene na trenutku i individualnom pogledu. Pogotovo u našem okruženju, gdje se dojmovi i akteri mijenjaju od danas do sutra.
