Ivan Rakitić na odmoru je u Španjolskoj, najavljeno je da će se u Split vratiti sredinom srpnja te bi onda trebao urbi et orbi priopćiti svoju odluku. Nakon što ga je trener Gonzalo Garcija oslikao kao bivšeg igrača i novog djelatnika u sportskom sektoru Hajduka krenula su pitanja hoće li organizirati oproštajnu utakmicu, a mediji stavljaju točku na njegov grandiozan opus. Kako su Sportske novosti ekskluzivno objavile još 19. svibnja oko podneva Rakitić se nakon utakmice s Rijekom na Poljudu u pretposljednjem ligaškom kolu rasplakao jer je znao da je to kraj. Da završava karijeru. To mu je bila zadnja utakmica na stadionu Hajduka, kluba u kojem je stavio točku na i sjajne igračke biografije, tada je imao i završnu asistenciju Aleksandru Trajkovskom za pobjedu 2:1. Emocije su bile prejake, suze su same potekle. Odigrao je još na Bijele na Šubićevcu i to je bilo to. Odmah smo tada najavili da se vidi u sportskom menadžmentu kluba kao dio ekipe ako uđu novi ljudi. Što se dogodilo, i u što se uključio. Već je sudjelovao kod dovođenja trenera Garcije, zvao je Adriona Pajazitija da zaigra za Bijele…
Kao ni tada kad smo to prvi put objavili, niti do danas nije se službeno oglasio da je njegova igračka karijera gotova te počinje dužnosničku, ali očekuje se da će se to dogoditi za otprilike dva tjedna. Vidi se da mu nije lako izreći te riječi. Takvu odluku službeno zasad nije priopćio nikome, pa ni Hajduku.
Proletjelo je više od 18 godina otkako je u rano proljeće 2007. Damir Maričić poslao tekst u redakciju Sportskih novosti s porukom mladog igrača Basela Ivana Rakitića:
– Rado bih igrao za Hrvatsku!
Nismo čekali ni sekunde. Alarmirali smo HNS-ove tadašnje čelnike Zorislava Srebrića i Vlatka Markovića, u čemu je glavni posao obavio kolega Branko Stipković, da krenu u akciju i dovedu ga odmah, istog časa, pod naš stijeg. Nazvali smo ujedno Rakitića i napravili još veći intervju s ciljem njegove šire afirmacije, osjećali smo da ćemo dobiti velikog igrača. Tu nije bilo pogreške. Potom su se uključili drugi mediji.. Iako smo za Ivana Rakitića znali i ranije jer na Euru U-17 odigranom 2005. godine gledali smo ga u dresu Švicarske protiv Hrvatske, a kasnije je igrao protiv Dinama za Basel, ništa konkretno do tada nije poduzeto da odjene hrvatski dres. Samo neke “stidljive” pričice…
Simbolika je da je okidač povukao Damir Maričić, nekadašnji igrač Hajduka iz generacije Tomislava Ivića, koji je živio, a i da danas živi u Baselu, te je godinama dopisnik SN, a da je igrački opus Rakitić zaključio upravo u dresu Hajduka. U koji ga je više od bilo koga doveo kum Marko Bralić Keto, čovjek koji godinama visoko kotira u društvenom životu Splita.
Lani je objavljeno da je Ivan Rakitić službeno proglašen legendom Barcelone, u to prestižno društvo primljen je istodobno s Neymarom. To su asovi koji su pisali povijest kluba. Mi ćemo njegov trag na terenu najviše pamtiti po 106 igara za Vatrene, petnaest golova i dva penala za vječnost. Danska, Nižni Novgorod. Bum. 3:2. Izbavljenje, spasenje, olakšanje. Rusija, Soči. Tap. 4:3. Oduševljenje, eksplozija, ekstaza. Polufinale Svjetskog prvenstva. Pobjednički jedanaesterci u osmini finala i četvrtfinalu 2018. reprizirati će se i oslikavat ga više od bilo kojih kadrova briljantne karijere. Jedan je iz najužeg kruga najvećih nogometaša svih vremena u Hrvata. Mnogi su bili “španeri”, ali nisu postigli ni približno kao Raketa.
Prvak je Europe i strijelac u finalu Lige prvaka 2015. za Barcelonu protiv Juventusa (3:1), osvajač Europske lige 2014. i 2023. godine kao kapetan Seville koji je podizao pobjednički pehar, a u prvom navratu u Torinu od UEFA-e proglašen najboljim igračem finala. Četverostruki je prvak Španjolske, ukupno osvajač 13 trofeja s Barcom za koju je igrao 333 puta te imao 40 golova i 42 asistencije, dva sa Sevillom i jednog s Baselom. Poljud je napustio u suzama nakon pobjede nad Rijekom, ali bez pehara. Završna sezona karijere nije bila kao najslavnije, no toliko ga je inficirala hajdučkim virusom da je odlučio ostati živjeti u Splitu.
Najbolji je sportaš Hrvatske 2015. godine kad je s katalonskim klubom osvojio i svjetsku titulu. Među pet je stranaca s najviše odigranih službenih utakmica za Barcelonu i 20 najvećih stranaca u povijesti Blaugrane. Nogometni velemajstor čija se klasa i razumijevanje igre očituju kroz potpuno oprečne uloge u kojima se, svakoj od njih, snalazio duhom i izvedbom kao da je baš za njega skrojena. Jednako izvrsno djelovao je i kao lider Seville, u kojoj je držao “škare i platno” te klasom špilmahera i lidera natjerao trenera Unai Emery da ga oslovi “najboljim kapetanom kojeg je ikad imao u bilo kojoj momčadi”, ali i kao radilica u Barceloni, možda i najpouzdaniji partner Lionelu Messiju, kojem je bezbroj puta uspješno čuvao leđa i “davao kisik”.
Rakitićevoj igri divili su se Xavi i Iniesta, uz Argentinca, najveći asovi najslavnije klupske ere, a Xaviju je “oteo” mjesto u momčadi da bi se ovaj zaputio u Katar. Bio je toliko dobar da je jednog Xavija Hernandeza natjerao na pričuvni položaj. Prvog i najvećeg dirigenta čuvene tika-take. Podjednako je branio vlastiti gol i napadao suparnički, njegova je niska poteza za sladokusce impozantna, a u dva navrata tresao je mrežu Realu u El Clasicu. U pobjedama 2017. godine 3:2 i 2019. godine 1:0, kad je riješio najveći svjetski klupski derbi. Tada je isprovocirao Josea Mourinha na konstataciju da je jedan od najpodcjenjenijih igrača. Iliti, nikad mu nije dovoljno priznato koliko je velik i bitan. Iako je dobio vrlo vrijedna osobna priznanja: po izboru FIFA-e i France Footballa bio je 2015. godine u najboljoj momčadi svijeta među 23, po UEFA-i se tada našao u prvoj ekipi Lige prvaka, u dva navrata uvršten je u najbolji sastav sezone španjolskog prvenstva, u konkurenciji za Zlatnu loptu 2018. godine završio je na 19. mjestu, ali po FIFProu, sindikatu igrača, najviši domet mu je treća momčad godine u svijetu. No, kad će ga netko željeti najkraće predstaviti dovoljno će biti reći:
– Igrač prve postave Messijeve Barcelone, jedne od najboljih ekipa u povijesti nogometa!
Rakitićeva biografija danas je ljubiteljima nogometa na dlanu. Tijekom godina ponavljana je priča o nogometnom fanatiku Luki Rakitiću koji je u dvorištu u švicarskom selu Möhlinu podučavao lopti sinove Dejana i Ivana, da bi došao treneru u omladinskom pogonu Basela i kazao mu:
– Imam talenta kakvog kod tebe nema.
Luka, ali i Ivanov djed Mato igrali su amaterski u Sikirevcima, a otac i dvije sezone za Čelik iz Zenice. Ivan je imao osam godina kad je odjenuo dres velikog švicarskog kluba i započeo “sudbinsko kolo”. U prvom razredu srednje otac ga je podržao u radikalnoj i riskantnoj odluci koja majci Kati nije bila za pravo. Napustio je školovanje.
– Išao je u školu za visokog građevinskog inženjera. Pitao me što mislim da se profesionalno bavi nogometom. Kazao sam da ću ga podržati u svakoj odluci. Sljedeći dan došao je doma, bacio knjige na stol i rekao: “Tata, ispisao sam se iz škole”.
Luka je vjerovao u sve što je kasnije napravio. Koliko je bio siguran, ali i zreo u razmišljanju, govori njegovo prisjećanje:
– Ivan je trebao u Manchester United ili Chelsea kao dijete, imao je 12-13 godina, ali to nisam dopustio. Ostao je u Baselu na normalan način graditi karijeru. Kod nas u Möhlin stigli su predstavnici tih klubova. Sjećam se kako su ljudi iz Manchester Uniteda stavili na stol pun kufer novca. Izvadili su i zrakoplovne karte. Moja žena kaže: “Bojim se aviona”, a oni odmah predlože: “Poslat ćemo auto iz Engleske po vas”. Željeli su da se svi zajedno preselimo. U tom času radio sam na baušteli, u džepu sam imao pet franaka, supruga je bila bez posla, a doma troje djece. Iščekivao sam kad će plaća da ne ostanemo gladni, ali rekao sam: “Ne, gospodo, ne treba mi vaš novac. Hvala vam što se došli, možete popiti kavu, nešto pojesti, kulena uvijek imamo u kući”. To je bio moj veliki potez koji sam povukao na njegovu karijeru. Neki drugi roditelji bi odmah ugrabili lovu i tko zna što bi kasnije bilo. Roditelji unište djecu. Slikovit je podatak: nakon što sam ih odbio odveli su drugog dečka umjesto Ivana, također je bio vrlo talentiran, iz Grasshoppera. I gdje je on završio? U petoj švicarskoj ligi.
Za prvu momčad Basela debitirao je 29. rujna 2005. sa 17 godina. U Širokom Brijegu u pretkolu Kupa UEFA. U lipnju 2007. godine, nakon posjeta delegacije HNS-a s predsjednikom Markovićem i izbornikom Slavenom Bilićem, izabrao je službeno hrvatsku reprezentaciju.
– Nikad nije bilo sporno da će igrati za Hrvatsku. Još otkako je imao devet godina, kad sam ga držao na ramenima na utakmici u Zürichu između tadašnje Croatije i Grasshoppera. Te večeri osjetio je hrvatstvo – govorio je Luka.
Švicarci su bili ljuti, Rakitići kažu da su im na kućnu adresu stizale prijetnje smrću i karte u jednom smjeru s porukom “Mrš odakle ste i došli”, FIFA je dosta dugo rješavala njegov predmet. Iako je bio kapetan Švicarske u mlađim uzrastima i u tom času U-21 reprezentativac, nije mogla drugačije odlučiti i 8. rujna 2007. prvi je put zaigrao u “kockastom” dresu.
– Nakon što je izašao na teren u Maksimiru srce mi je zaplesalo, emocije me preplavile, nisam znala što bih – kazala je majka Kata.
U to je doba već bio igrač Schalkea kamo se toga ljeta zaputio iz Basela s osvojenim švicarskim kupom. Premda su na stolu stajale i druge opcije, a bilo je kontakata i sa zagrebačkim Dinamom. S Rudarima iz Gelsenkirchena igrao je u četvrtfinale Lige prvaka, imao boljih i težih razdoblja, ali svu raskoš talenta prezentirao je tek nakon što je u siječnju 2011. godine sletio u Sevillu. Nametnuo se kao vođa, strijelac, paker i ljubimac navijača, pa nije začudilo kad se 2020. vratio iz Barcelone u Andaluziju.
Još nije ni potpisao ugovor kad je u baru hotela Melia Lebreros, nedaleko od stadiona Sanchez Pizjuan, upoznao tamošnju konobaricu Raquel s kojom danas ima obitelj. I to baš u noći prije završnih pregovora sa Sevillom, kad nije mogao zaspati pa se oko tri sata spustio nešto popiti. Odmah ujutro kazao je bratu Dejanu, koji ga je zastupao:
– Potpisujemo. Odlučio sam. Ostajem ovdje.
Sevilla nije mogla naći boljeg menadžera od Raquel.
U predvečerje brazilskog Mundijala 2014. godine u igri je bio i Real, ali Andoni Zubizarreta, tada sportski direktor Barcelone odradio je posao. Pet sezona bio je stalni starter, a 2017/18. i svjetski rekorder po broju nastupa računajući i reprezentaciju sa 71 utakmicom. Prvi put je 2019/20. došao na relaciju teren – klupa i zaključio fantastično poglavlje na Camp Nou da bi potom sa 32 godine objavio i oproštaj od Vatrenih.
Prije Hajduka okušao se i u Al Shababu u Saudijskoj Arabiji. Karijera za uzor trajala je dugo, a opet kao da je prohujala. U međuvremenu upisao je sportski menadžment i krenuo nadoknađivati propušteno u školovanju. S imenom, kontaktima i znanjem šest jezika, budućnost vidi i dalje u nogometnim vodama. Raketin opus sjaji i sjajit će kao jednog od korifeja hrvatskog nogometa.
