Zadovoljstvo je bilo u Zagrebu naletjeti na Roberta Palikuču, bivšeg sportskog direktora Rijeke. Palikučina stalna adresa je Düsseldorf, ali u zbivanja u hrvatskom nogometu upućen je kao da i dalje boravi na Rujevici. Puno toga zna, a baš sve ga zanima i sve pomno prati. Od vodećeg Dinama do posljednjeg Vukovara.
Prošlo je više od tri godine od vašeg odlaska iz Rijeke. Gdje ste danas i čime se bavite?
– Iz Rijeke sam otišao krajem kolovoza 2022. Nakon toga sam jedno vrijeme bio sportski direktor Arisa iz Soluna, ali sam zbog zdravstvenih problema raskinuo ugovor i posvetio se sebi i oporavku. Sada je sve u redu, a posljednjih godina bavim se savjetovanjem u svijetu sporta.
Radite kao sportski konzultant?
– Radim kao sportski konzultant s investitorima, fondovima, kompanijama i klubovima. Teme su različite – od preuzimanja klubova do razvoja infrastrukture ili izrade dugoročnih strategija. Najčešće sudjelujem u procjeni vrijednosti kluba te stvaranju koncepta budućnosti za potencijalnog vlasnika. Klubovi odavno nisu samo nogomet. Vlasnici često imaju i druge interese: marketing, razvoj brenda, tehnološke projekte ili poslovne modele povezane sa sportom.
Od naših klubova posljednjih je godina jako aktualna bila prodaja Rijeke, vašeg bivšeg kluba, znate li što o tome?
– Rijeka je investitorima jako zanimljiv klub, znam da su se mnogi raspitivali za eventualnu kupnju, ali nisam u to bio uključen.
Da vas neki klub angažira da mu “skenirate” Rijeku, što biste mu rekli u startu?
– Koncept koji je postavio Damir Mišković vrlo je zanimljiv. Znamo da u hrvatskom nogometu praktički nijedan klub ne može biti samoodrživ samo od sigurnih prihoda. “Sigurni” prihodi u Europi su ulaznice, sponzori i TV prava. Međutim, Rijeka uz dobar rad s talentima i pametan model transfera godinama pokazuje da je moguće u Hrvatskoj izgraditi održiv sustav poslovanja, a da to nije Dinamo. Nije slučajno da je Rijeka tako zanimljiva mnogima, jer uz relativno skroman budžet klub doista niže impresivne rezultate, kao i transfere. To je mnogima privlačno.
A što je pošlo po zlu u vašem odnosu s Rijekom?
– Na Rujevici sam radio 15 mjeseci. Sve je bilo u redu do ljeta 2022., kada sam Miškovića zamolio da nakon prijelaznog roka dogovorimo sporazumni razlaz. Nije bilo sukoba, Rijeka je odlična sredina u kojoj je užitak raditi. Međutim, imali smo loš ulazak u sezonu i ja sam kao sportski direktor morao preuzeti dio odgovornosti. Premda su neke odluke bile uvjetovane, sportski direktor je glavno lice nogometnog sektora i mora prihvatiti odgovornost. K tome, smatrao sam da je trenutak za svojevrsni reset u klubu.
Radili ste kao sportski direktor u Njemačkoj, Hrvatskoj i Grčkoj. Koje su najveće razlike među tim ligama?
– Najveća razlika je u novcu. U Njemačkoj puno prije početka sezone točno znaš koliko imaš novca za plaće igrača i transfere. U Grčkoj je čak slično, samo na nižoj razini. U hrvatskom nogometu puno toga radiš preko noći, jer si prisiljen prodavati igrače čim dođe kvalitetnija ponuda. Kod nas je stoga gotovo nemoguće dugoročno graditi momčad. Primjer Rijeke zorno pokazuje koliko je teško voditi klub u takvim uvjetima, jer svaki prijelazni rok su svi igrači u izlogu. Na jedan je način umjetnost složiti dobru momčad. Vani je nezamislivo ono što je Rijeka napravila u prošloj sezoni, kada je ostala bez 10 jako važnih igrača i osvojila dvostruku krunu. U Njemačkoj se najprije ne može dogoditi da u pola godine ostaneš bez tolikog broja igrača.
U Njemačkoj su jako stroga pravila potrošnje novca?
– Najvažnije je pravilo da klub u startu može trošiti samo novac koji ima osiguran na računu. Tek kada se ostvare transferi ili neplanirani dodatni prihodi, stječe se pravo ulagati u pojačanja ili u nešto drugo, primjerice infrastrukturu. Plaće su stoga stabilne i planiraju se nekoliko godina unaprijed, što omogućuje dugoročan razvoj momčadi. Tamo kao sportski direktor s dobrim radom imaš priliku u nekoliko sezona stalno jačati momčad. Kroz dvije ili tri godine može se stvoriti ekipa koja napada ciljeve: ulazak u Europu u Bundesligi ili promociju u viši rang u nižim ligama. U Hrvatskoj je to neusporedivo teže, skoro nemoguće, jer financijska stabilnost praktički uvijek ovisi o transferima.
Prošlo je više od tri godine. Kako danas gledate na SHNL?
– Gledamo li rezultate naših klubova u Europi, liga nije napravila iskorak, jer smo i dalje ili 20. liga ili ispod toga. Nismo značajnije napredovali ni u infrastrukturi, nitko nije napravio kamp za akademiju. S druge strane, mladi igrači iz Hrvatske i dalje rade iskorake, vani imaju ugled i cijenu. I ono što je dobro kod nas sljedeće je: čim se pojavi talentirani igrač, cijeli sustav odmah počne “pumpati” njegov transfer, od klubova, preko agenata do medija, svi su u istoj misiji i to se radi jako dobro. Taj način rada postao je svojevrsni fenomen hrvatskog nogometa.
Odlaze li naši mladići ipak prerano?
– To je uvijek pitanje koje će izazivati puno rasprava. Jedni će reći da odlaze prerano, a drugi da je to dobro jer odlaze u jače lige i klubove. Nažalost, jasno je da nam zbog tolikog odljeva talenata u nogometnom segmentu nedostaje stabilnosti. U Europi ima sve više liga koje su i organizacijski i financijski stabilnije od naše: češka, poljska, rumunjska, švicarska, austrijska, danska, bugarska… O najjačim ligama da i ne govorimo. Budžeti svugdje rastu, baš kao i prihodi, kod nas to baš i nije slučaj.
Zašto mi ne možemo napraviti vidljiviji iskorak?
– Problemi postoje na više razina. Infrastruktura je jedan od najvećih, jer nemamo adekvatne stadione, kao ni kampove za odgoj igrača, a liga smo koja živi od transfera. Sljedeći je problem organizacijski. Nemamo pravo tijelo, nekakvu organizaciju koja snažno zastupa interese klubova, a onda i sportskih direktora, trenera i drugih segmenata nogometa. Takva tijela u drugim zemljama guraju ideje, razmjenjuju iskustva s drugim ligama i pokušavaju sustavno unaprijediti nogomet. Mnogima to uspijeva, jer pogledajte gdje su danas Česi, Poljaci, Mađari…
Mi smo malena država, Poljaka, primjerice, ima 40 milijuna stanovnika.
– Bilo ih je i prije, a svejedno je naša liga bila jača od njihove. Kod nas jednostavno nema projekata na razini cijele lige, nema dugoročnijih planova. Kao da nam klubovi žive od danas do sutra, a to nije dobro, jer konkurencija odmiče.
Idemo na ljepše teme. U Njemačkoj je pravi hit jedan mladi hrvatski igrač – Luka Vušković.
– Vušković je odličan primjer onoga o čemu sam pričao. Kad se pojavi tako mlad i kvalitetan igrač, svi ga počnu gurati: klub, agenti, mediji. I to je normalno, jer dečko ima klasu. Netko će reći da je prerano otišao, ali gledajući što je do sada napravio, sve je u njegovoj karijeri bilo dobro posloženo. Pratio sam ga na posudbama u Poljskoj i Belgiji i tamo je odmah po dolasku zauzeo gard igrača koji je svima došao pokazati kako se igra pravi nogomet, a jedva je imao 16 godina.
Kako ga vide u Njemačkoj?
– Njemačka javnost vidi ga kao izvanserijski talentiranog igrača. Često se u analizama na televiziji njime bave bivša velika imena njemačkog nogometa, mnogi od njih su legende Bayerna. Svi ga vide kao jednog od najboljih mladih obrambenih igrača na svijetu, a ono što ih dodatno impresionira je njegov mentalitet. Vidi se da je gladan, ima liderske osobine, u svakoj situaciji pokazuje to liderstvo i to je nevjerojatno za tako mladog igrača. On dirigira obranom HSV-a, često i igrom, s 18 godina to je zaista impresivno.
Je li on doista već sada igrač za Bayern?
– Nenadmašan je u duelu i u skoku. Ima izvrsnu suradnju, brza i točna dodavanja, dijagonale… Sjajno čita igru, agresivnost dozira kao da mu je barem 25 godina, može zabiti na sve načine. Čak je i Lothar Matthäus rekao da ni on u karijeri nije tako prepoznavao situacije. Bayern je klub koji u svom krvotoku ima pobjednički mentalitet. Bavarci uvijek žele nove titule, bez obzira na to koliko ih već imaju, a kod Vuškovića prepoznaju taj mentalitet.
Sve to stoji, ali bi li tako mlad već imao minutažu u Bayernu?
– Bi, jer Bayern ima tradiciju davanja prilike mladim igračima. Tamo nema podjele na “prvih 11” i “ostatak”. Imaju široku rotaciju igrača i svi dobivaju priliku, bez obzira na to imaju li 18 ili 32 godine. Siguran sam da bi ga Bayern odmah doveo, ali uvijek je pitanje koliko će Tottenham tražiti.
Još jedan Hrvat ostavlja jako dubok trag u Njemačkoj, to je Niko Kovač.
– Niko je trener s ogromnom reputacijom u Njemačkoj. Niko čak i za njemačke standarde uživa status trenera kod kojeg su disciplina i red na posebnoj razini. Uvijek će biti igrača kojima to ne odgovara i koji će ga zbog toga kritizirati, ali Niko je trener koji ima jasne principe i ne odstupa od njih. Sigurno je kroz karijeru neke stvari u svom radu prilagodio i naučio, ali ostao je vjeran svom pristupu – disciplini, radu i odgovornosti. I upravo zato i dalje je uspješan trener.
Kakva je situacija s Edinom Terzićem, još jednim trenerom koji ima hrvatsku putovnicu? Već je gotovo dvije godine bez posla, odbio je mnoge klubove.
– Terzić je jako zanimljiva osoba u nogometnom svijetu. Kreativan je, zna rješavati probleme i uvijek pronaći rješenja u situacijama koje nisu jednostavne. Razgovarao sam s njim prije nekoliko tjedana i rekao mi je da je u završnim razgovorima s jednim klubom oko preuzimanja momčadi od sljedećeg ljeta. Međutim, Edin je vrlo diskretan i ne vjerujem da će se nešto konkretno saznati prije kraja sezone. Dortmund je klub koji neizmjerno voli. Tamo je prošao gotovo sve moguće funkcije: počeo je kao skaut i analitičar, zatim pomoćni trener, glavni trener, tehnički direktor i ponovno trener. Zato ga je jako pogodilo kada je Borussia izgubila naslov prvaka u zadnjem kolu. To ga je boljelo više nego mnoge navijače i trebalo mu je vrijeme za oporavak.
Ove zime dva su mlada hrvatska napadača iz četvrtih njemačkih liga završila u jakim klubovima iz Belgije i Švicarske. Jesu li ih naši klubovi propustili prepoznati, Matea Biondića i Antonija Verinca?
– To ćemo s vremenom vidjeti, premda su oba igrača imala jako upečatljivu jesen, pokazali su ozbiljan potencijal. Klubovi griješe ili previde nekoga, ali to se događa svima. I Nijemci su pogriješili s Franjom Ivanovićem, koji je igrao za drugu momčad Augsburga u četvrtoj ligi, a nije bilo velikog interesa iz treće ili druge lige. Rijeka je imala hrabrost dovesti ga, dala mu je priliku i dobro zaradila. Treća i četvrta liga u Njemačkoj zapravo su jako dobre razvojne lige, u njima se igra žestok tempo. Mnogi njemački reprezentativci upravo su tamo igrali svoje prve sezone.
Ima li u tim nižim ligama još zanimljivih igrača?
– Ima ih jako puno. Ne samo s hrvatskim podrijetlom, nego i turskim, poljskim i drugim. Hrvatski bi klubovi trebali puno više pratiti ta tržišta, jer ima mladih i financijski dostupnih igrača s kojima bi naši klubovi mogli profitirati.
Veliki problem SHNL-a svakako je manjak mladih igrača, posebno zato što oni donose transfere.
– Kompletna Europa stalno traži načine da otvori što je moguće više prostora za mlade igrače. Vidim da će u SHNL-u klubovi imati obavezu osigurati određenu minutažu mladima. Više sam pobornik toga da se klubovi motiviraju gurati mlade igrače. U Njemačkoj ih se, primjerice, motivira kroz bonuse od TV prava. Opet ću reći da se u Hrvatskoj ne posvećuje dovoljno prostora problemu mladih igrača i njihove minutaže.
Kako ga riješiti?
– B momčadi će sigurno pomoći, ali vidim da će je imati samo Dinamo, vjerojatno i Hajduk. Opet se naglašava problem novca, premda su benefiti od promoviranja mladih igrača kroz B momčad, ili neku drugu, strahovito veliki. Evo jednog primjera – Rijeka je na proljeće 2022. u Hrvatskom dragovoljcu praktički formirala B momčad, tako što smo tamo poslali 10 igrača i trenera. Pogledajte benefite od te polusezone – Matija Frigan prodan je za šest milijuna eura, Niko Galešić za tri (uz 50 posto prava na Niku Jankovića), Veldin Hodža za dva milijuna i Ivan Smolčić za 1,6. Ukupno 13 milijuna, plus prava na Jankovića, a pričamo o samo šest mjeseci.
Pitanje je kako bi ti dečki prošli s karijerama da nisu imali tih nekoliko mjeseci u Dragovoljcu.
– Nije upitno da su jako profitirali, jer su dobili petnaestak utakmica u kontinuitetu. Nikada ni prije ni poslije Rijeka nije tako dobro prodala svoje mlade igrače, to je činjenica. Hajduk je sjajno prodao Mlačića samo zato što je dečko igrao. Naravno da je dobar, ali kako će to pokazati ako ne igra? Europa zato radi sve što može da otvori minutažu mladima, ako ne može u prvoj momčadi, negdje će već moći… I Hrvatska nešto mora poduzeti, dvije B momčadi neće biti dovoljne.
