Dinamo je uvijek volio povratnike, Nenad Bjelica samo je jedan u nizu trenera koji nisu mogli odoljeti zovu Maksimira. Neki su dolazili i odlazili i po tri puta, Marijan Vlak četiri, rotacije istih imena odavno su Dinamov trade mark, on je eldorado za jednu kategoriju hrvatske struke jer čak desetoricu je magnet izazova i novca vukao natrag samo otkako je SHNL-a. Govori li to da su u prvom mandatu ostavili dobar dojam ili da čelnici nisu bili naoružani širinom vidika pa su se vrtjeli u istom krugu? Bilo je jednog i drugog, više drugog.
U Maksimiru je u mnogo situacija šef stručnog stožera bio glavni samo na papiru, a zapravo je imao status lutka s kojim se gazda poigrava. Malo je sezona odigrano u kojim je isti trener vodio ekipu u prvom i zadnjem kolu. Nenad Bjelica upravo je uzeo vinjetu za autocestu punu neizvjesnosti.
Miroslav Blažević osvojio je s Dinamom prvi naslov hrvatskog prvaka 1993. godine. Ćiro se vratio u klub kojeg je već prije toga vodio dva puta, ali niti jedna etapa nije bila tako mitska kao titula u prvoj 1982. godine. Ako nećemo grebati po lešu propale države nego se referirati samo na SHNL, Ćiro je 2002. posto povratnik na klupu. Njegov su prvi, te prvi i drugi SHNL mandat bili slični jer osvojio je domaću krunu i ekspresno propao u Europi.
Prvi povratnik u SHNL-u bio je Zlatko Kranjčar koji se na kraju triput našao na klupi Modrih. Cico je 1996. uzeo dvostruku krunu, da bi prepustio mjesto Otti Bariću. Kad se vratio 1998. je ponovno osvojio i prvenstvo i Kup, ali i izborio prvu Ligu prvaka. Njemu je drugi mandat biti najuspješniji, iako je nakon tri kola u skupini dobio otkaz. Kad se nanovo primio posla 2016. još jednom je ušao u Ligu prvaka, no tada je trajao poput jogurta. Samo jednu utakmicu u eliti.
Drugi je povratnik bio Marijan Vlak. Kao i Ćiro nikad nije imao takvu karizmu kao u prvoj prilici jer pobjedu nad srpskim Partizanom 5:0 u kvalifikacijama za Ligu prvaka 1997. godine i mitske utakmice s Newcastleom, te potom treće kolo Kupa UEFA s Atleticom pamte svi koji su ih doživjeli. Pao je početkom proljeća, kad ga se vratio Kranjčar, da bi on drugu šansu dobio 1999. godine umjesto Osvalda Ardilesa, u zadnjoj minuti gostovanja kod Marseillea izmaknulo mu je europsko proljeće, ali je 2000. bio osvajač krune. Treći mandat mu je bio od travnja 2002. pa do kraja sezone u kojoj je osvojio Hrvatski kup, a četvrtu rundu manje će pamtiti u sezoni 2008./09.
Ilija Lončarević naslijedio je Velimira Zajeca u proljeće 1999. godine i podignuo pehar prvaka, ali nisu mu dali povjerenje nego doveli Argentinca Ardilesa. No, Ilija je bio džoker-zovi, kad bi gorjelo on bi uskočio, tako je ponovno vodio Dinamo 2001. godine, pa još jednom 2004. Njegova prva dionica bila je najdojmljivija.
Josip Kuže koji je 2005. preuzeo momčad, također je imao drugi ples jer prvog je odradio još 1989. godine. U tome je udario temelje dominaciji Dinama koja traje do danas. Osvojio je naslov prvaka s kojom je startao niz. No, već u studenom 2006. godine, manje od šest mjeseci nakon slavlja dobio je otpusno pismo, a za trenera je postavljen Branko Ivanković. Dominirao je ligom, no samo do siječnja 2008. godine kad se suprotstavio Zdravku Mamiću što mu je bio kraj. Ivankoviću je ipak zamirisao Dinamo pa se vratio. Prvom zgodom nakon samo šest mjeseci i potrajao je šest mjeseci. Kod njega je svaki sljedeći dolazak bila sve veća pogreška. Treći ciklus mu je trajao pedesetak dana.
Krunoslav Jurčić prvi je prigodu dobio u ožujku 2009. godine, osvojio je dva prvenstva zaredom i te 2009. i potom 2010. godine, ali je trener ponovno postao Velimir Zajec. Sadašnji predsjednik premijernu je šansu imao 1998. kad je u tri utakmice Lige prvaka osvojio sedam bodova, no na proljeće 1999. rano ga je koštao poraz od Rijeke. Povratnički mandat bio je pucanj u prazno. Zdravko Mamić smijenio ga je već 9. kolovoza, sezona se tek zahuktavala.
Jurčić je drugi put trener bio od 26. svibnja 2011. godine, tada je izborio Ligu prvaka i ostao do prosinca, pa trećem prigodom “zaigrao” u studenom 2012. godine i izdržao do kolovoza 2013. godine. Još jednom je bio prvak Hrvatske, no 2013. nije ušao u Ligu prvaka. Njegova su sva tri mandata bila rezultatski slična.
Nikola Jurčević je također bio “recidivist” na modroj klupi, prvo od lipnja 2003. do kolovoza 2004. godine, a potom dva mjeseca u proljeće 2018. godine. To vrijedi i za Zorana Mamića koji je vodio Modre privremeno od kolovoza do rujna 2013. godine, potom od listopada 2013. godine do lipnja 2016. godine i treći put od srpnja 2020. do ožujka 2021. godine i uzeo brojne trofeje. Posljednji je Ante Čačić, on je 2012. bio i prvak i izborio Ligu prvaka, ali je dobio otkaz nakon pet kola u njoj, pa se vratio u klub 2022. te ponovno osvoji prvenstvo i probio se u elitno natjecanje.
To je čak deset punokrvnih ponavljača koji su dva ili više puta polagali ispit samo unutar HNL-a. Mogli bismo naći još ako bismo gledali trenere koji su neku dionicu odradili kao privremeni – Ivan Bedi, Hrvoje Braović, Damir Krznar.
Nenad Bjelica nije iznevjerio tradiciju za koju se ne može kazati je li dobra ili loša jer nema pravila da drugi ili treći dolazak na klupu znači bolje ili lošije rezultate. Kako kod koga. No, je li to najava da će se jednog dana vratiti i Sergej Jakirović?
