Stjepan Radeljić, nije to nikakva tajna, bio je jedna od velikih želja Zvonimira Bobana. Kao i svaki poslovni odnos, tako i onaj Rijeke i Dinama počiva isključivo na – interesima. Ne bi bilo prvi put (vjerojatno niti zadnji) da neki igrač Rijeke zamijeni dres i postane član kluba iz Zagreba, no interes ovog puta nije bio obostran. Kako se to popularno kaže, sve tri strane (igrač i klubovi) moraju biti zadovoljne poslom, u ponudi koju je Dinamo službeno poslao izostala je zadovoljština, a time i interes Rijeke.
Neovisno o tome što je stasiti i aktualni BiH reprezentativac ušao u posljednju godinu ugovora s Rijekom, predsjednik Mišković nije ga pustio za “kikiriki” koji su modri čelnici ponudili. Ne znači da se takva ponuda neće dogoditi i da će u konačnici Radeljić do kraja prijelaznog roka postati nova modra akvizicija, no predsjednik Rijeke poznat je kao teški pregovarač koji jasno štiti svoje interese, odnosno interese Rijeke.
Bude li Rijeka, baš kao i u slučaju Galešića, pronašla svoj interes, posao će se zgotoviti na obostrano zadovoljstvo. U suprotnom bi Radeljić, slično kao i primjerice, Matija Frigan, mogao otputovati tamo gdje će netko uistinu i platiti onoliko koliko zaista i vrijedi. Prošla su vremena kada je Rijeka, da bi preživjela, bila prisiljena prodavati svoje obiteljsko srebro i zlato “za papar”. Biznis je jednostavno – biznis, rekli bi Englezi, “no hard feelings”…
