U novom zaveslaju trgovačke inteligencije Damir Mišković još jednom školuje konkurenciju. Predsjednik Rijeke upravo je od Fiorentine otkupio preostalih 50 posto prava na Tonija Fruka, i pritom iskeširao rekordnih četiri milijuna eura (izvor Jutarnjeg, doduše, tvrdi da se radi o maksimalno tri milijuna eura, razrezanih u tri godišnje rate). Zašto je to učinio? Zato što već danas na stolu drži ponudu tešku – osam milijuna eura. Ako se dogodi, bit će to prema vrijednosti drugi transfer na ljestvici klupskih rekorda, odmah iza Andreja Kramarića, koji je 2015. prodan u Leicester za devet milijuna eura.
Priča o četiri milijuna eura za 50 posto prava na Tonija Fruka u startu je zbunjujuća i povlači pitanje – tko je vlasnik preostalih 50 posto, i za koju ih je cijenu Mišković ranije otkupio? Odgovor ne stane u jednostavnu rečenicu, ali recimo za početak da “prvih” 50 posto nije bilo jednako skupo. Fruk je, naime, nogometni proizvod modernog doba, jedna vrsta kocke, odgojen mimo kluba, u osječkoj nogometnoj akademiji pod nadzorom Marka Babića i Petra Krpana. Iz tog rudnika Fruka je, kako tvrde naši izvori, za 1,5 milijuna eura otkupio Falli Ramadani, kao najaktivniji nogometni prekupac “u regionu”, prije nego što ga je kao juniora proslijedio prema Apeninima, tamo gdje već dugo godina njeguje dobre relacije. Budući da nije dobro prošlo, trebalo je spašavati igrača i investiciju, prvo kroz Goricu, a zatim kroz Rijeku. Na koncu bi, eto, svi mogli biti zadovoljni i namireni.
Dok se mladić gombao po “primaverama” i raznim klinikama, gdje mu nisu znali dijagnosticirati ozljedu, vrijednost onih prvih 50 posto se prilično istopila. Ovih drugih 50 posto iskeširao je Damir Mišković, ali tek nakon što mu je u inbox stigao mail uglednog francuskog prvoligaša. Nantes želi Fruka, hoće ga odmah, i spreman je platiti osam milijuna eura, ali Mišković osjeća da bi, pomažen nekim sretnim okolnostima u pretkolima eurokupova, mogao napumpati cijenu novopečenom reprezentativcu za barem dva milijuna eura. Ako Rijeka izbaci Ludogorec, očekujte Fruka u izlogu za 10 milijuna eura.
Vijest o “hazarderskom” potezu Damira Miškovića javnosti je servirana u trenutku dok ozbiljne hazarderske poteze povlače Zvonimir Boban i Goran Vučević, kao gazde Dinama i Hajduka. Njihova se matematička logika teško poklapa sa stvarnošću nekog “average Joe” Hrvata, koji plativši račune i kreditne rate, jedva krpa kraj s krajem. Ili konkretnije: Dinamo je na putu da se ovog ljeta debelo preinvestira, dok Hajduk podsjeća na orkestar s palube Titanica.
Damir Mišković u izvjesnom je trenutku ocijenio da ne može servisirati pogon skuplji od 15 milijuna eura godišnje, pa je svoj već trofejni klub vratio na tvorničke postavke, odlučivši da će jedina svetinja u njegovu svjetonazoru biti – proračun. Ako ne možemo biti u plusu, onda barem nećemo ići u crveno. Dinamo i Hajduk nemaju sličnih problema. “Plavi” pritom imaju čvrst alibi: iz ljeta u ljeto oni za veliki novac prodaju asove poput Joška Gvardiola i Danija Olma, Josipa Šutala i Luke Ivanušeca, ovog ljeta u njihovim su ulogama Martin Baturina i Petar Sučić, a ovu bilancu nadograđuju nagradnim milijunima Uefe za rezultate u eurokupovima. I unatoč tome, svakog ljeta prema navici, klub zaglavi u istom problemu, dakle, kako ljeti servisirati “cash flow” jer zarada od transfera i rezultata dolazi u zimu i kroz godišnje rate.
Kakvom financijskom alkemijom se u međuvremenu na životu održavao Hajduk – klub koji je posljednju ozbiljnu Europu odigrao 2012. godine – to znaju samo dragi Bog i, eventualno, širi kabinet Vlade Andreja Plenkovića. Najglasniji oporbenjak Igor Štimac trubi o dugu od 60 milijuna eura, što se lijepo naslanja na kuloarske priče o astronomskim pozajmicama NBA zvijezde, jedne kladionice, a nakon toga i ljudi koji povremeno gostuju na marginama novinskih crnih kronika. Hajduk je, međutim, žilava biljka, i unatoč financijskim nedaćama, pronalazi načine otključavati ugovornu klauzulu Gonzala Garcije, podmirivati dug prema Uefi, kupovati Adriona Pajazitija, Frana Karačića i Ivicu Ivušića. Zlobnici bi rekli da priča miriše na fritulu, iako u stvarnosti lakše asocira na stečaj.
Potrošivši 11 milijuna eura na nepoznate igrače, Dinamo se u međuvremenu tek sprema nagaziti na gas, pa će Boban za Diona Belju, navodno, na koncu ipak isplatiti 5+2 milijuna eura Augsburgu, a usput dovesti i Ramona Miereza. Plasman u skupinu Europske lige dopušta Bobanu da se raširi, ali samo ovog ljeta, jer prva trofejno sušna sezona znači borbu za financijsko preživljavanje…
