Bio sam klinac, još sam igrao za juniore, kad me trener Branko Zebec priključio prvoj momčadi, u proljeće 1967. godine, uoči utakmica protiv Eintrachta. Ali, nisam tada još konkurirao za momčad, nego sam samo trenirao s najboljima, a igrao sam za juniore. I dobro se sjećam uzvratne utakmice s Eintrachtom, gledali smo samo prvo poluvrijeme, jer smo morali krenuti na vlak, budući da sam s juniorima igrao na turniru u Münchenu.
U ono vrijeme, naravno, nije bilo interneta, a nitko od nas nije imao ni mali radio-prijemnik, tako da je u vlaku nastala panika, no pronašli smo konduktera s tranzistorom, ugurali smo se u neka spavaća kola i slušali radio-prijenos drugoga poluvremena i produžetaka. Kakvo je to oduševljenje bilo kad je Dinamo prošao, tresao se vlak od našeg skakanja i skandiranja, ha-ha…
Toga sam ljeta definitivno postao član prve momčadi, otišao je trener Branko Zebec i zamijenio ga je Ivica Horvat. Išli smo na ljetne pripreme u Kranj i tijekom međusobnih pripremnih utakmica, nametnuo sam se novom treneru. I uoči utakmice s Leedsom bio sam među kandidatima za nastup, išao sam u osamu s momčadi. Ali, nisam ni sanjao da bih mogao zaigrati.
I na dan utakmice, na sastanku je Horvat pročitao sastav, u kojem sam bio i ja! Ali uopće to nisam registrirao, pa nisam ni reagirao. A onda mi je, nakon sastanka, prišao kum, Marijan Novak, i rekao mi:
– Čera, pa ti igraš!
Ni tada još nisam bio svjestan toga, odgovorio sam mu: “Ma daj, nemoj me zezat!” I nakon nekoliko minuta, kad mi je prišlo još nekoliko igrača, shvatio sam da me Horvat doista pogurnuo u udarnu postavu! I onda me malo “streslo”, počeo sam razmišljati: “O Bože, pa kak‘ bum to ja odigral…” Ali, već na zagrijavanju trema me prošla, a kad je počela tekma, osjećao sam se kao da sam cijeli život u toj momčadi. I nitko nije bio sretniji od mene kad sam zabio prvi gol, onak‘ mali, glavom, pokraj visokih i jakih Engleza, ha-ha…
Rora je postavio konačnih 2:0 i nakon toga smo bili sigurni da ćemo u Leedsu obraniti prednost. Znali smo koliko smo dobri, znali smo da nas Englezi ne mogu tamo “razvaliti”. I odigrali smo “nulu”, a doček sljedećeg dana u Zagrebu bio je spektakularan. Više desetaka tisuća navijača došlo je na Pleso, u ono je vrijeme to bilo čudesno. Zagreb je živio s nama, a glavni je doček bio u Haulikovoj ulici, u tadašnjim klupskim prostorijama, izašli smo na balkon. Okolne su ulice bile prepune, nije se moglo proći, ma ni igla nije više mogla stati.
Bio je to golem uspjeh našeg kluba i hrvatskog nogometa, taj je uspjeh potencirao domoljubne i nacionalne osjećaje kod hrvatskog čovjeka. Dinamo je oduvijek bio izrazito nacionalni, hrvatski klub i svi ti uspjesi našeg kluba zapravo su značili i potvrdu identiteta i pripadnosti hrvatskom narodu. Naš je klub i prije osvajanja Kupa velesajamskih gradova bio vrlo popularan, a nakon što smo ostvarili taj međunarodni uspjeh, Dinamo je postao perjanica hrvatskog sporta u bivšoj državi. Pokazali smo da je vrijednost nogometa koji se tada igrao u Zagrebu na visokoj europskoj razini.
