Kako su se četiri Dinamova “zašto” transformirala u četiri Dinamova “zato”? S dvije partije u pet dana razmaka. Zašto “modri” dovode pričuvnog lijevog beka s Rujevice? Zašto se gomila konkurencija u veznom redu? Zašto se Dinamo ljetos nije otarasio krila s tri pogotka u 41 nastupu prošle sezone? Zašto je potrošen milijun eura na neučinkovitog napadača s njujorškom adresom? U trijumfima protiv Hajduka i Fenerbahçea rečeno je – “zato”.
Bruno Goda zaključao je lijevu stranu obrane, Miha Zajc kristalizirao se u “spajalicu” obrane i napada, Arbër Hoxha posudio je motore od elitnih krila, a Mounsef Bakrar iz arsenala je izvukao topovsko oružje i bacio dvije “bombe” s desne strane kaznenog prostora. Iako su prvi koraci ovog Dinamovog kvarteta u Maksimiru bili obavijeni velom sumnje, jedan Hrvat, jedan Slovenac, jedan Albanac i jedan Alžirac prerušili su se u jesenske dobitnike, u neizostavne komadiće mozaika Marija Kovačevića.
“Vratit ću se u Dinamo, samo da zdravlja bude”, zapisao je Goda u bilješkama na mobitelu u rujnu 2018., čime se pohvalio na društvenim mrežama prilikom ponovnog dolaska u Maksimir prije tri mjeseca, a taj se virtualni zapis pretvorio u prvoklasno proročanstvo. U lovu na dvostruku krunu u prošloj sezoni na Rujevici, branič je sudjelovao sa svega sedam nastupa, odigravši ukupno 455 minuta u trijumfalnoj riječkoj kampanji. Zbog oporavka od upale pubične kosti, uvijek delikatne ozljede, mjesto u udarnoj postavi silom prilika prepustio je Mladenu Devetaku, koji je, usporedbe radi, u prošloj, povijesnoj sezoni za Rijeku upisao 38 nastupa, dok je Goda bio u drugom planu.
U Dinamu je, pak, na otvaranju sezone bio u blagoj sjeni Mattea Péreza Vinlöfa, ali je s dvije “betonske” predstave zacementirao svoje mjesto na lijevoj strani. Jasno, zbog gustog rasporeda i Šveđanin će dobivati minutažu, no Goda je, eto, upisao dvije “pobjede”. Prvu jer se izborio za potpis ugovora s Dinamom, unatoč mršavoj sezoni, a drugu jer se izborio i za udarnu postavu “modrih”, iako je, nominalno, u sezonu zakoračio kao pričuva.
U kampanju je bez priprema s Dinamom ugazio Zajc, koji nije brusio formu sa Zagrepčanima u svojoj domovini, nego je odbrojavao dane do idućeg angažmana, nakon što mu je bilo jasno da nije u planovima Fenerbahçea, da bi im, eto, u srijedu servirao osvetu s dojmljivom izvedbom. I on je maksimirsku eru, zapravo, otvorio kao alternativna opcija u sredini terena, nakon što su Josip Mišić, Dejan Ljubičić i Gonzalo Villar krojili tercet u prvim dvobojima. Njihova suradnja, doduše, nije odisala učinkovitosšću, a zamjena Slovenca za Španjolca, pak, rezultirala je većim protokom i jasnijom podjelom zadaća, zbog čega se Dinamova “osmica” nametnula već u prvim nastupima, iako je u svlačionicu zagazio među zadnjima, u ionako žestokoj konkurenciji za vezni red.
Kao milijunsko pojačanje iz Bavarske, Gabriel Vidović bio je predodređen za udarnu postavu, a s obzirom na formaciju i gužvu u sredini, ofenzivcu je bilo podareno mjesto na lijevoj strani napada, s kojega je isporučio gol i asistenciju u sedam nastupa. Osim što je to bilo ispod željenog učinka, dojučerašnji član Bayerna nije sijao nered pored suparničke obrane, odnosno, nije činio sve ono što je, primjerice, Hoxha režirao protiv turskog velikana. Iako je u više navrata stajao na izlaznim vratima, a na pripremama nije briljirao, bivši član Slaven Belupa nije se iselio iz maksimirske svlačionice, a prodor i pogodak na Poljudu u njegov su krvotok ubrizgali hektolitar samopouzdanja, zbog čega se protiv Fenera pretvorio u prototip modernog krila. U potrazi za takvim epitetima nije zaostajao niti Bakrar, koji je u dvije utakmice prezentirao “top” u nogama, a kada se u njegov profil ubace brzina, prodornost i dinamika, onda se u njemu krije pouzdano rješenje za, zapravo, sve tri pozicije u vrhu napada.
Dinamo će ovoga tjedna otvoriti bitke na dva fronta, u kojima će se prilike otvarati i za pričuvne karike, ali ovaj je četverac istaknuo (pre)čvrstu kandidaturu za prvih 11.
