Hrvatska je još jednom izašla neporažena s Italijom, ali je još jednom u grupi Eura eliminirana (teorijski još nije), a suparnik ide dalje. Kao prije 12 godina u Poljskoj, Vatreni su remizirali s Azzurrima 1:1 i istog su dojma na kraju utakmice, a to je da su bili (puno) bliže uspjehu. Nažalost, kao i tada kad je izgubljena treća utakmica sa Španjolcima, Hrvatska će najvjerojatnije kući.
Je li moglo završiti drugačije? Naravno da jest. Vatreni su u dvije utakmice dobili izjednačujući pogodak u posljednjim trenucima sučeve nadoknade (s Albanijom u petoj, s Italijom u osmoj minuti), što možda sugerira da taj pad koncentracije nije slučajan. Naravno da se Hrvatska ima pravo ljutiti na suđenje nizozemskog suca Makkelieja i to prije svega zbog neravnopravnog kriterija tijekom cijele utakmice. Potom i zbog sučeve nadoknade od čak osam minuta, što je u potpunom nesuglasju s kriterijem nadoknade u prvom dijelu (samo jedna minuta).
No, ne možemo se u konačnici žaliti da je sudac zaslužan za izgubljene bodove. Hrvatska je imala sve u svojim rukama, vodstvo, pola minute do kraja, mogućnost da se zadrži lopta ili oteže na bilo koji drugi način. No, dopustilo se da Italija krene u napad kroz (praznu!?) sredinu i da onda dovede sretnog i spretnog Zaccangija u poziciju da postigne gol karijere. Jest velika tuga za Hrvatsku, slična onoj 2008. na Euru s Turskom, i kao da je to simbolično zatvaranje kruga Modrićeve (trofejne) reprezentativne ere…
Tehnički gledano, Hrvatska je u prvom dijelu odigrala prilično jalovu utakmicu prema naprijed. To ne čudi s obzirom na to da je praktično igrala bez pravog napadača. Dalić je kazao da je to bilo planirano, sačuvati gol i onda u nastavku krenuti u napad. Ispalo je tako, iako je taj pristup ostao pozitivan u prvom dijelu isključivo bravuroznošću Dominika Livakovića, odnosno nepreciznim reakcijama talijanskih igrača u zicer prilikama.
Ono što je krasilo Vatrene u ovoj utakmici bila je iznimna borbenost, iako objektivno gledano igra nije bila na nekoj značajnoj razini. Pritom je važno naglasiti da ni Italija nije odavala dojam da je bolja, iako je ulaskom Chiese u nastavku postala bitno opasnija s bokova. Luciano Spalletti je ovaj put imao više sreće od Zlatka Dalića jer tzv. “kralj taktike” očito nije pogodio baš najbolja rješenja da bi Italija nadigrala Hrvatsku.
Spasio ga je Zaccagni, za kojeg se već danima preko medija vršio pritisak da treba dobiti više prilika. Ušao je u finišu i rastužio Hrvatsku ili, bolje rečeno, usrećio je Italiju i svog izbornika kojeg bi mediji “samljeli” da je ispao…
