Nedjeljna večer, 25. svibnja 2025., ostat će zauvijek upisana u srcima Riječana. Nakon gotovo desetljeća čekanja, Rijeka je ponovno na krovu hrvatskog nogometa – drugi put u povijesti postala je prvak SuperSport HNL-a. Ovo je priča o gradu koji je vjerovao, volio i dočekao nagradu za svoje strpljenje, o tisućama duša koje su postale jedno srce.
Na prepunoj Rujevici, Rijeka je u odlučujućem posljednjem kolu slavila protiv Slaven Belupa s 2:0, a već u tom trenutku osjećalo se da večer neće završiti samo na terenu. Golovi Jankovića i Fruka potvrdili su ono što su mnogi sanjali – da je Rijeka prvak. No tek je dolazak trofeja helikopterom na Rujevicu bio trenutak koji je zapečatio legendu.
Uz zvuke rotora i pod svjetlima reflektora, pehar je sletio iz zraka, noseći simbol pobjede iz Bosiljeva ravno u ruke kapetana Martina Zlomislića. I kad je visoko podigao taj trofej, nebo nad Rujevicom puklo je u eksploziji emocija – suzama, krikom, pjesmom, vatrometom. Navijači su slavili kao da je cijeli život stao u taj jedan trenutak. Bio je to trenutak čiste sreće. Rezalo se mrežicu gola, uzimali su se buseni trave, svatko je htio imati “komadić” zlata i sjećanja na tu divnu riječku noć…
Ali slavlje se tu nije zaustavilo. Već satima prije utakmice Korzo je disalo posebnim ritmom, no kad su oko 23 sata igrači stigli u centar grada, euforija je eksplodirala. Autobus s igračima zaustavio se ispred hotela Bonavia, a tisuće navijača dočekalo je svoje ljubimce. Nebo nad Rijekom gorjelo je od vatrometa, a Korzo je bio more ruku, zastava, baklji i pjesme.
Grlilo se i pjevalo na svakom koraku. Nije bilo važno tko stoji kraj tebe – prijatelj, neznanac, dijete ili starac – svi su slavili kao jedan. Suze radosnice nisu bile rijetkost. Zagrljaji, stisak ruku, skandiranje svakom igraču ponaosob. Rijeka je te noći bila obitelj. Ulicama su se orile pjesme riječke uspješnice ali i operna arija “Nessun dorma” koju je moćno otpjevao Bože Jurić Pešić, dajući slavlju gotovo filmsku dimenziju. Predsjedniku u čast, ljubitelj je opere, a i neke dobre stvari ne treba mijenjati, pjevala se ona i 2017…
Bilo je tu i političara, viđenijih gospodarstvenika i drugih “faca”, ali ove večeri titule i funkcije nisu značile ništa. Svi su bili navijači.
Predsjednik kluba Damir Mišković, uz suprugu Snježanu i kćerke, jedva je zadržavao suze.
– Ovo je za ljude u ovom gradu. Više mi znači za sve njih, da smo pokazali da možemo napraviti rezultat kao mali grad koji nema previše podrške ni od koga, rekao je iskreno, bez velike pompe, jer emocije su govorile same za sebe. Dodao je i kako predstoji finale Kupa, ali da za slavlje – i za ovakvu noć – vrijedi sve ostaviti po strani, uz još jedno obećanje, povratak kući.
– Deset godina čekamo Kantridu. Prije nego što odem u mirovinu, obećao sam da ćemo se vratiti. Vjerujte mi, doći će taj dan. To mi je još ostalo napraviti u ovom gradu.
Ova noć nije samo sportska kronika – to je bajka ispisana emocijama, znojem, pjesmom i snovima. Rijeka je dočekala svoje šampione, ali još važnije – Rijeka je ponovno pronašla sebe.
