Kad je Danijel Zagorac (38) dolazio u Dinamo u ljeto 2016. godine, mnogi su nas uvjeravali da je najbolji golman lige. Sa Splitom je igrao finale Kupa, pretkola Europske lige, a opet – u Maksimiru su ga svi vidjeli kao rezervu.
Pa su ga najprije posudili Lokomotivi na pola sezone, a od početka 2017. maksimirska mu je svlačionica radno mjesto. I uloga pouzdanog džokera, dobrog mentora, motivatora i dobrog duha momčadi. Eto već punih devet godina. Suvišno je i reći da je najdugovječniji igrač, po stažu prije vodi mrtvu trku s liječnicima i oružarima.
Uz njega i njegovu podršku stasali su Livaković i Nevistić, skupio je 186 nastupa za Dinamo, od čega tri u Ligi prvaka (Slovan, Borussia, Celtic), i to kao najjeftiniji igrač Dinama u povijesti koji je dobio šansu u LP, tržišna mu je vrijednost tada iznosila 100.000 eura.
Je li pobjeda nad Varaždinom 3:2 na kraju turbulentne 2024. godine bila posljednja utakmica momka iz Drniša na Dinamovom golu? Bila je to i zadnja utakmica Nenada Bjelice kao trenera Plavih, a Zagi je u tom susretu bio – kapetan!
U međuvremenu se najprije Nevistić oporavio od ozljede i vratio na gol, a potom je Zagi statusom pao iza Ivana Filipovića, na ljetnim pripremama bio je čak i četvrti golman, iza Nikole Čavline, koji je u međuvremenu otišao u Como.
Ali Dinamo nije Zagorca prijavio za Europsku ligu, a u HNL-u ni u jednoj utakmici nije bio na klupi. I dalje je tu, s jednim od najnižih ugovora u momčadi, ponuda ili nije imao ili ga nisu zanimale… I zapravo je pitanje ima li Zagorac još ambicije braniti. Ili je zadovoljan ovom ulogom, iz koje klizi prema mirovini.
Ispred njega bili su u Dinamu mladi lavovi Adrijan Šemper i Dominik Livaković, a Zagorac je uvijek bio tu, kao iskusan suvježbač, pouzdan džoker za ‘nedajbože‘…
Preživio je i veliku ljetnu čistku svlačionice, sigurno i zato što, osim što je odličan golman, Danijel je (po)najveći zabavljač u svlačionici. A svojevremeno je otkrio puno detalja iz svoga zanimljivog života…
– Slušam Lidiju Bačić, a ime sam dobio po Danielu Popoviću, koji je tada bio velika zvijezda! Nogometni mi uzor nije golman, nego je to Nigerijac J.J. Okocha. A od golmana istaknuo bih Kolumbijca Renea Higuitu. Ne mogu reći da mi je on bio uzor zbog svoje vratarske kvalitete, koliko sam mu se divio zbog njegove izrazite ekscentričnosti – ispričao je svojevremeno u klupskoj emisiji “Plavi kutak”.
– Uvijek na trening dođem raspjevan, nasmijan, pa energiju pokušam prenijeti na suigrače. Zorana Jelenkovića obožavam! Naježim se kad god čujem neku njegovu pjesmu.
Ispričao je i kakav je bio njegov dolazak u Maksimir:
– Kad sam prvi put zaigrao protiv svoga bivšeg kluba Splita, emocije su malo proradile te mi je bilo pomalo neobično. Čak sam u nekoliko trenutaka htio dodati loptu crvenim igračima, haha! No, bilo mi ih je istovremeno veliko zadovoljstvo i gušt pobijediti jer sam imao nekakvih neriješenih računa, time sam samo dodatno bio motiviran. Prvi dan kad sam potpisao ugovor s Dinamom, bio sam u Zagrebu sam i otišao sam u ZOO vrt! Nemamo ga u Splitu, a jako volim životinje. Kad sam tražio stan, čim sam rekao da sam iz Dinama, odmah su me ljudi bili voljni saslušati.
Zanimljivo, moglo bi se dogoditi da prvu i zadnju utakmicu za Dinamo odigra u sezoni bez trofeja! Došao je u sezoni kad je Rijeka osvojila dvostruku krunu, a zadnji je put branio lani, kad se dogodio isti rasplet domaće sezone.
– Dinamo je 11 godina osvajao trofeje i onda ja došao i odmah sezona bez trofeja! Dobro sam raspoložen, duhovit, imam dobru komunikaciju sa svima, i starijim i mlađim igračima. Nekad čak pretjeram i dopustim mlađima da odu predaleko u toj zafrkanciji. Bilo je svakakvih komentara u Splitu kad sam došao u Dinamo, ali najvažnije mi je da je obitelj uz mene, ostalima se ne zamaram. A za RNK Split sam igrao 21 godinu, dolazio na ista vrata, istim ljudima, i želja mi je vratiti se u taj klub.
Otkrio je i da su ga zvali s Poljuda:
– Imao sam i ponudu Hajduka, ali u tom trenutku nisam je htio prihvatiti jer Lovre Kalinić trebao je tada otići u Aston Villu, i u tom slučaju bih došao. Ali kako se to nije ostvarilo (zbog radne dozvole, nap. a.), otišao sam sjeverno…
Složio se da moraš biti malo lud da postaneš golman:
– Ako sat 100 puta dnevno baciš, neće raditi. Isto tako ako nemaš dozu ludosti, ne možeš biti golman. Pa ja sam sebe više ozlijedio nego što su me drugi! Kad sam ljutit, ne iskaljujem se na druge, pukneš sebe u glavu, glavom u stativu…
Kako to često biva u tim neobičnim nogometnim pričama, i njega je život mogao odvesti u drugom smjeru.
– Najprije sam se kao dječak počeo baviti taekwondoom. Išlo mi je dobro pa sam trebao ići na neko natjecanje, ali nisam imao kimono! Nismo baš imali novca za to i tako sam odustao i otišao u RNK Split trenirati nogomet. Ali u svakom bih sportu bio uspješan.
– A dok sam sa Splitom, taman na prijelazu u seniore, igrao u 4. ligi, to je bio teški amaterizam, pa sam se zaposlio u Krašu, u skladištu slagao čokolade, palete… i skupio sam godinu i pol staža. U međuvremenu su klub preuzela braća Žužul pa sam se u 3. ligi morao odlučiti ‘tamo ili vamo‘. Ali bio sam dobar radnik, brz, točan. Uvijek sam borac, fajter, nemam nikoga iza sebe da me gura. I s 30 godina došao sam na viši nivo, u top klub. Da sam imao ovakve uvjete, napravio bih veću karijeru. Ali primjer sam da se može i tako uspjeti.
Priznao je i da nije baš živio sportski. Ali, ne zbog noćnih klubova i alkohola…
– U Splitu nisam baš vodio profesionalni život. Obožavatelj sam NBA lige pa sam do 5, 6, 7 sati gledao utakmice. Navijam za Orlando. U školi sam praktički cijelo vrijeme bio vrlo dobar, završio sam Ekonomsku birotehničku školu. Iako danas ne znam ni žalbu sastaviti! A nikome ne bih priznao da je pošteniji od mene, u životu nisam ukrao ni žvakaću gumu.
