I kako bih ja sada trebao objasniti Leovcu da mora igrati ovaj s pletenicama u kosi, puhao je pred suradnicima nezadovoljni Nenad Bjelica kada mu je poslodavac u srpnju 2019. godine u svlačionicu ugurao švicarskog reprezentativca osebujnog imidža. Zvao se François Moubandje i u Dinamo je dolazio iz Toulousea s najboljim preporukama: provjeren lijevi bek, internacionalac i sudionik završnice Eura 2016, povrh svega slobodan igrač bez odštete.
Premda ga trener nije škartirao, Moubandje se kod Bjelice nije naigrao. U sljedećoj sezoni dobio je 14 prvenstvenih utakmica, ali one izazovnije mečeve redovito je gledao s klupe ili tribine, jer je šef imao neke druge favorite. Obranu mu je držao Emir Dilaver oštar kao britva. Lijevog beka igrao je Marin Leovac, defanzivno pouzdan i iskoristiv u napadu, a bili su tu i ‘liblinzi‘, poljski veznjak Damian Kądzior te Mario Šitum…
Ako iz usputne anegdote s Moubandjeom u glavnoj ulozi naslućujete da bi još jedan igrač s pletenicama i bez odštete mogao postati prvom žrtvom Bjeličine sljedeće reforme, vjerojatno niste daleko od istine. Samy Mmaee je na predstavljanju impresionirao nogometnim znanjem i samouvjerenim gardom, ali raspao se čim su na red došle prve zahtjevnije utakmice.
Nema dvojbe da bi Bjelica bio sretniji kada bi na startu drugog mandata u rosteru pored Théophilea-Catherinea imao i zdravog Dinu Perića, jer bi oko afirmiranog stoperskog tandema lakše gradio posljednju crtu obrane, dok bi Marokanac svoj status utvrđivao iz drugog reda kandidata. Ovako, u nedostatku odgovarajućih rješenja možda Mmaee i zadrži mjesto u početnom sastavu, no dugoročno svoj novac ne bih uložio na 27-godišnjaka.
Dolazeći u Maksimir u svibnju 2018. godine Bjelica je već u drugoj utakmici na klupi podignuo trofej. Finale kupa u Vinkovcima odradio je pragmatično, ostavljajući među pričuvama danas kultna nogometna lica poput Dominika Livakovića (branio je Daniel Zagorac) i Gabriela Magalhaesa koji je u međuvremenu izrastao u Arsenalova hit-stopera.
Niti Hajdukov tadašnji trener Željko Kopić nije bio sklon kockanju pa su na klupi završili brendirani strijelci Hugo Almeida i Márkó Futács. Posao je za plave odradio Mario Gavranović, strijelac pobjedničkog gola.
Kada četiri mjeseca kasnije vrati Fenerbahçe na tvoričke postavke onom rijetko viđenom koračnicom (4-1) i nacrta koordinate za let prema europskom proljeću, Bjelica će iza Gavranovića pronaći pozicije i Mislavu Oršiću, Daniju Olmu, Ivanu Šunjiću i Amiru Rrahmaniju. Njegovu nogometnom oku u nastavku nije pobjegao niti talent Nikole More, a u svojoj posljednjoj maksimirskoj utakmici (travanj 2020. protiv Istre) među starterima su pored Brune Petkovića bili još i Joško Gvardiol, Lovro Majer te Luka Ivanušec. Drugim riječima, Bjelica je funkcionirao kao paket ‘dva u jedan‘, trofejni trener plus stvaratelj.
Tijekom gotovo 4,5 godine, koliko ga nije bilo u klubu, Dinamova momčad je promijenila fizonomiju, a svlačionica ustanovila neku novu hijerarhiju. I dalje tamo najglasnije zvoni riječ Arijana Ademija i Brune Petkovića, ali se sada puno pita i Stefana Ristovskog te Josipa Mišića koji su u klub stigli nakon Bjelice. Ima li za sve njih mjesta u momčadi ili će trener raspustiti tzv. pušačku sobu i okrenuti se alternativnim rješenjima?
Za očekivati je da će u prvim danima mandata Bjelica priču graditi oko kralježnice Nevistić – Ristovski – Mišić – Baturina – Petković, ali čim pohvata konce poželjet će dati momčadi svoj autorski potpis. To je dobra vijest u prvom redu za mlade hrvatske nogometaše poput Luke Stojkovića, Lukasa Kačavende, Branka Pavića, a možda i za nešto starije poput Sandra Kulenovića koji je bio u momčadi prilikom posljednjeg Bjeličina boravka u klubu. Karte se miješaju ispočetka i gledat ćemo bitno drukčiji Dinamo…
