Proces licenciranja 2025., u prvom stupnju, odao nam je ono što se i površnim promatranjem primjećuje u domaćem nogometu. Devet klubova SHNL je u dobrom stanju, a deseti Šibenik nije. U drugom razredu, i pogotovo trećem, manje je klubova dobilo licencu za “svoje” natjecanje.
Nakon 12 godina lige 10 i češćih mijena sustava natjecanja drugog i trećeg razreda, postoji dovoljno uzoraka da bi se procijenilo gdje ide domaći klupski nogomet. Sukladno znanim i (javno) neznanim pokazateljima, logično je govoriti o dekadenciji… Kako je moguće da nakon 12 godina elitističkog “koncentriranja kvalitete”, u eri kada je reprezentacija ostvarila dvije medalje na Mundijalu, a Dinamo držao HNL na karti Europe – i u kojoj su upravljači time kitili svoje promocije o “nikad boljem HR nogometu” – ne uspijeva se etablirati barem deseti ravnopravan prvoligaš? Kako je moguće da se opet suočavamo sa situacijom da jedan član najvišeg razreda (Šibenik) djeluje obezglavljeno i ne plaća obveze igračima i trenerima? Kako je moguće da je klub koji se prošle sezone borio sa Šibenikom za ulazak u ligu 10, sada pred gašenjem…?
Ovo su eksplicitni pokazatelji u aktualnosti koji nam daju naslutiti u kojem je kriznom stanju klupski nogomet, no ima dugoročnijih pokazatelja koji već od prije jasno nagovještavaju negativni smjer razvoja domaćih natjecanja.
U posljednjoj sezoni prije Lige 10, 2012/13, kada se igralo s 12 aktera trokružno, među njima su uz sadašnje prvoligaše (Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek, Slaven Belupo, Istra 1961, Lokomotiva) bili Cibalija, Split, Inter Zaprešić, Zagreb i Zadar. U prošlom razdoblju 12 elitističkih sezona sa 10 prvoligaša, nestali su po putu Zadar, Zagreb, Inter Zaprešić, Split, a tek je Cibalija još konkurenta u drugom razredu HNL-a. Ostala četiri aktera su potonuli kroz natjecateljske, stečajne i opće brodolome u nižerazredne konkurencije! Govorimo o klubovima-sredinama koje su bile važne točke hrvatskog nogometa, natjecateljski ali i kao rasadnici igrača koji su postali reprezentativci.
Dohvatimo li slične gubitke iz prijašnje ere lige 10, onda ćemo primijetiti da se u trećem razredu HNL-a bivši prvoligaši kao Marsonija i Hrvatski dragovoljac bore da ne ispadnu u četvrti razred, Segesta je u sredini a Karlovac nešto bliže vrhu. U kontekstu bliže prošlosti možemo zamijetiti životarenje Cibalije u drugom razredu, a nakon što je prije 7 godina ispala iz Lige 10. Niže je plasiran i Rudeš, koji je lani igrao ligu 10 i drugi put u pet sezona ispao…
Kolika je važnost značajnih urbanih sredina-potencijala kao Zadar, Slavonski Brod, Vinkovci, Split, nije potrebno naglašavati. Dogodi li se opet da Šibenik ispadne u sezoni kad se tek vratio u prvu ligu, onda će se trend pada dodatno osnažiti. Naime, nakon što je Hrvatski dragovoljac dva puta ulazio i odmah ispao, da je Rudeš isto odmah ispao nakon druge promocije, Šibenik bi bio treći klub koji nije izdržao niti jednu sezonu u Ligi 10. Za sada je Varaždin taj koji je treću sezonu stabilan akter (isto dva ulaska u ligu), a strši Gorica koja je prvoligaš otkako je 2018. postala dio elite…
Jednostavno je zaključiti da ovakva struktura natjecanja u prvom i drugom razredu nije uspio etablirati konkurenciju koja će uz stabilne aktere lige 10 (Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek, Slaven Belupo, Istra 1961, Lokomotiva) osigurati barem 2-3 kluba sa perspektivom da uhvate razinu te konkurencije. Obzirom na ono što se može vidjeti u drugom razredu, neovisno bude li pobjednik Vukovar ili Opatija, teško je očekivati da bi se oni mogli duže zadržati u najvišem rangu. Možda i najmanje zbog kadra, jer se isti uvijek može osnažiti, a više zbog deficita financijskih resursa, logističke strukture i neodgovarajuće infrastrukture.
Što se na tom problematičnom planu ogromne razlike između prvog i drugog razreda može bitno promijeniti? Je li najavljeno smanjenje lige na 10 klubova, dakle nova “koncentracija kvalitete” dobar put smanjenja tog jaza? Po iskustvima i prvog razreda to se ne čini izvjesnim.
Kao što ni formiranje trećeg stupnja kroz jedinstvenu nacionalnu ligu ne odaje napredovanja.
Štoviše, da HNS klubovima ne sufinancira dio troškova (suci i službena lica), pitanje je tko bi izdržao, ili se uopće upustio u to natjecanje. Čisto radi ilustracije, NK Uljanik, iz dobro stojećeg grada (Pula), koji je praktično osigurao kadar kao druga momčad Istre 1961, djeluje tako da na put u Slavonski Brod ide na dan utakmice. Pri tom mora prevaliti put od 455 kilometra i oko 7-8 sati vožnje autobusom. Uljanik je na utakmicu, naravno, zakasnio i praktično odmah išao na teren. Koji je smisao takvog igranja, kako će igrati napredovati u takvim uvjetima, osim što će maksimalno riskirati ozljede..
Većinski struka sugerira da između drugog i trećeg razreda nema neke veće razlike u kvaliteti, što je još poraznije za pitanja “popune kvalitete” za Ligu 10, odnosno protočnost natjecanja.
U HNS-u ne iskazuju neku brigu oko sve očitijih poteškoća klupskog nogometa, čija većina aktera (osim većeg dijela prvoligaša) muku muči s osnovnim potrebama financiranja i uvjeta za rad, svodeći svoju djelatnost na puko preživljavanje. Štoviše, HNS najavljuje još jedno nacionalno prvenstvo, i to drugu ligu mladeži. Ponovnim uključenjima B momčadi prvoligaša, dodatno će se smanjiti brojčanost igrača za klubove nacionalnog ranga. No, valjda je to sve prevenirano strategijom, koja doduše još nije ni osmišljena…
